Kako se razvijaju stvari s podrškom dijela politike, svećenika i medija, još ćemo na kraju organizirati doček uhićenih Boysa na Trgu bana Jelačića. 

Neće više biti huligani, nego žrtve i heroji. Ili makar samo mamini sinovi.

No ipak, ova grčka tragedija s uhićenim Bad Blue Boysima u Ateni mogla bi biti prijelomna točka u borbi protiv nogometnog huliganizma. Točka na kojoj se neće samo slomiti brutalnost uhićenih huligana čija se grupna hrabrost istopila u grčkim zatvorima, već i točka na kojoj će se prelomiti odnos javnosti, države, klubova, nogometa, pa i samih građana prema nogometnim huliganima.

Zgražanje i gađenje nad onime što su napravili u Grčkoj mogli bi prevagnuti pred pokušajima amnestiranja i opravdavanja njihovih nedjela.

Pogonsko gorivo

S jedne strane, nakon onoga što huligani prolaze u Grčkoj, a taj proces nije još okončan, njihova gorka sudbina ne bi trebala služiti kao pogonsko gorivo za regrutaciju novih članova, već upravo suprotno, poruka da takvo ponašanje više ne prolazi.

Nakon Atene navijačko nasilje nije više orden časti, nego mrlja i sramota, a da se o osobnoj golgoti, "prebijanju i silovanju" u grčkom zatvoru i ne govori. Čak i kuknjava uhićenih Boysa i reakcija njihovih zabrinutih roditelja skidaju tu herojsku patinu s atenskog pohoda.

Osim toga, reakcije dobrog dijela građana i javnosti na huligansku tučnjavu sa smrtnom posljedicom u Ateni sugeriraju da se stvara kritična točka otpora huliganizmu i da se sada, nakon svih drugih nacističkih, ustaških, huliganskih i terorističkih ispada, huligani više ne mogu zavući pod skute navijačke skupine.

Jer oni više nisu navijači.

Navijači ili huligani?

Još važnije, same navijačke skupine, ako uopće žele da ih se takvima i dalje doživljava, imaju sada priliku raskinuti s huliganizmom, očistiti svoje redove od nasilnika i kriminalaca, te ljubav prema nogometu i klubovima staviti ispred nasilja, govora mržnje, pa i terorizma kao glavne okosnice svog identiteta.

Nadalje, grčka tragedija mogla bi ohrabriti državu, Hrvatski nogometni savez, nogometne klubove da se oštrije postave prema huliganima. A ne da i dalje budu njihovim taocima, da strahuju od paramilitarnih, ekstremističkih, huliganskih organizacija, da im podilaze i tepaju, umjesto da ih odstranjuju i sankcioniraju.

Ali s druge strane, sve ovo vjerojatno se neće ostvariti.

Solidarni huligani

U prvom redu, javna podrška Torcide, ali i Kohorte i Armade, uhićenim Boysima u Ateni pokazuje da se navijačke skupine i dalje solidarno zalažu za to da se i dalje ponašaju kao huligani.

Međutim, i odnos dijela politike, Katoličke crkve i medija, nekih nogometnih dužnosnika i  dijela javnosti prema huliganima koje nastoje prozvati "našim dečkima", žrtvama namještaljke, žrtvama grčkog pravosuđa, uz poruke da su Grci glavni krivci za to što se dogodilo, sugerira kako do te prijelomne točke u odnosu prema huliganima još nismo došli.

Ako nadbiskup Mato Uzinić poručuje kako se uhićenike u Ateni ne bi trebalo nazivati "huliganima", onda je teško očekivati da će se grčka tragedija iskoristiti za obračun s huliganizmom. 

Ispeglati imidž

Izrazi žaljenja i podrške, suosjećanje s roditeljima, napadi predsjednika Zorana Milanovića na grčko pravosuđe uz poruke o "prebijanjima i silovanjima", ispolirat će vizuru huliganizma i ispeglati odnos prema uhićenicima koji bi se iz Atene doista mogli vratiti uz pompu i ovacije.

Što god huligani napravili drugima, ali i samima sebi, smekšat će se u manipulativnim rukama politike, Crkve, medija ili samih klubova koji su godinama taoci tih navijačkih (ili "navijačkih") skupina.

I zbog svega toga, umjesto da nakon Atene bude bolje, moglo bi - nažalost - biti samo još gore.