evo vam prijatelja ugoženih kuku-glasači,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,hitno ukinuti te žderače love i anti-hrvate...................opasni za hrvatsku jer stalno nešto mute.lažu.petljaju...........

Dr.Đuro Arnold - Domovina Zimska nojca već se šulja dolom, Sitne svijeće po svem pali selu; Sniježak prši, - svakom stablu golom Rad bi natko košuljicu bijelu. Na kraj sela stoji kuća stara, Kano raka čini ti se grobna; Al da vidiš, kako pogled vara, Ded zaviri na okanca drobna. Nasred stola svijeća dogorijeva, Do nje zdjela, pladnji, suđe ino; Majka kćerci, gle uz zipku pjeva: "Lijepa naša Domovino"... Sinčić mali ocu si na krilu Drži knjigu punu slika, bajka; I začaran sluša pjesmu milu, Što mu snenoj seci pjeva majka. Netom šapnu rujne usne sina: "Reci, tato, što je Domovina?" Otac svoje pogladio zlato, Pak mu milo odgovara na to: "Dok si bio malen kao seka, Domovina bila ti je cijela; Ova zipka kićena i meka, Majka, ja i ova izba bijela. Zipka te je ljuljala u sanje, Majka svojim mlijekom dojila te, Ja po izbi - nakon muke danje - Igrah s tobom igre umiljate. Malo poslije pružila se širom Preko dvora, vrta, naše njive, Donle, gdjeno stoje vrbe sive, Gdjeno gorski potok šumi s mirom. Onda njojzi pripadala staja, I kravica, što nas mlijekom hrani; Male koke, što nam nesu jaja, Vjerni kudro, što nam kuću brani. Poslije, kad ćeš poć' u prvu školu, Pružit će se ona po svem dolu; Cijelo selo obujmit će tude, U njem dobre i radišne ljude. Da još više: one humke, šume, Što će ljeti jagodama rodit; One bijele staze, ravne drume, Kud će tata nedjeljom te vodit. Ali tvoja duša dobro sluti, Da još dalje vode ovi puti: Vode preko polja, rijeka, gora, Vode uzduž širokoga mora. Svud se nađu sela, bijeli gradi, Svuda bistra uma dobri ljudi: Kojim isti govor život sladi, Kojim isto srce grije grudi.

Oh, daleko, sinko moj, se pruža Ova naša Domovina krasna; Njeno ime - mirisna je ruža, Njena slava - zvijezda vijekom jasna. O toj slavi pričat će ti knjige, Štono ćeš ih diljem škola učit; Pri tom često morit će te brige, Kako li ćeš pravo sve dokučit. Ali zato duša će ti ronit U davninu nevidovnih međa, Iz nje će ti kao bajka zvonit Zveket mača junačkih nam pređa: Ti ćeš doznat, kako su za grudu Zemlje svoje lili krvi česme, I sudbinu kako su si hudu U vječite okovali pjesme. Čut ćeš, kako bjehu tvrđom jakom Čovječanstva prosvjetnome rodu; Kroz stoljeća branili ga šakom, Spasili mu vjeru i slobodu. Pojmit ne ćeš samo, je l' im jača Snaga uma bila ili mača, - Jer su kadšto usred bojne buke Pograbili pero još u ruke, Njim su čuvstva ocrtali vrela, Smjele misli, mašte plamen živi, Satvorili ona sjajna djela, Kojim i sad cio svijet se divi. Tako pređi namrli nam slavu, A sa slavom ovu dragu zemlju; Pak su onda naslonili glavu, Tihi sanak da u grobu drijemlju. Al iz groba glas nam šalju oni: Nek na umu sveđ nam Domovina, - Ne ćemo li, da kô zv'jer nas goni Tuđim svijetom strašna kletva njina! Kako i ja možda, sinko zlati, Već nad groba crnim lebdim jazom, Duša brižna htjela bi mi znati: Hoćeš li mi ti djedova stazom?" Sinčić - dotle mramornom u muku - Na srdašce metnuo je ruku, S tužnih misli glavica mu gori, Al on ipak krepkim glasom zbori: "Hoću; tato, - kunem ti se vjerom, - Radit u dan, učit u noć kasnu: Junak bit ću mačem ili perom Za tu našu Domovinu krasnu!" Sretnom ocu krupna suza kane: Znamen sveta blagoslova nijema; Sinčića si žarko ljubit stane, Pa ga onda na počinak sprema. Zimska nojca pustim vlada dolom; Ljudi u san tonu po svem selu; Sniježak prši - svakom stablu golom Rad bi natkô košuljicu bijelu.