Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović prije točno 40 godina u malenom hercegovačkom selu Međugorju vidjeli su Blaženu Djevicu Mariju.
Kao i svake godine 24. lipnja 1981. slavio se blagdan sv. Ivana.
Mirjana Dragičević i Ivanka Ivanković odlučile su provesti popodne u šetnji i razgovoru. Ivanki je samo dva mjeseca ranije umrla majka. Djevojke su se prvo zadržale u posjetu jednoj od tetki, rekavši joj da Vicki, ako je vidi, kažu kamo su otišle u šetnju.
No, kada se vratila u selo, rečeno joj je da su joj Mirjana i Ivanka poručile da krene prema Perkuši, gdje je čekaju, te je Vicka krenula za njima. No Mirjana i Ivanka odlučile su ići natrag u selo. I tom trenutku Ivanka je osjetila da treba pogledati prema brdu, vidjela je ženu odjevenu u sivu dugu haljinu, a na glavi je imala veo i krunu od zvijezda. Držala je dijete i stajala na oblaku. Dijete je bilo pokriveno velom koji bi povremeno otkrivala. Cijelo vrijeme dozivala ih je da dođu bliže.
„Vidi, eno Gospe na brdu“, jedino je što je Ivanka rekla tada Mirjani. Mirjana joj tada nije povjerovala te je čak rekla: „Ma jest, baš je Gospa došla gledati što mi radimo, nema pametnijeg posla.“
vanku je to povrijedilo, a Mirjana je otišla natrag u selo. Ivanka je ostala sama gledajući, no Mirjana se ubrzo vratila jer je i sama osjetila poziv u srcu. U tom trenutku prema djevojkama je krenula Milka Pavlović koja se uputila pokupiti ovce pa joj je Ivanka rekla što je vidjela. Sve tri krenule su prema mjestu gdje su vidjele Gospu i sve tri su je tada vidjele.
Mještani: 'Ne šalite se s Gospom'
U jednom trenutku došla je i Vicka, kojoj je Milka rekla: „Vidi, eno Gospe na brdu.“ Vicka se toliko uplašila da je potrčala prema selu, gdje je putem srela Ivana Ivankovića i Ivana Dragičevića te ih pozvala da se zajedno vrate vidjeti Gospu. Kad su stigli do djevojaka, vidjeli su isto: Gospu kako drži dijete. Ubrzo su pobjegli natrag u selo vidno uplašeni.
Čim su došli u selo, krenuli su obitelji i susjedima pričati što su vidjeli. No selo im nije odmah povjerovalo, a bake su im rekle: „Ne šalite se s Gospom, bolje molite Boga i Očenaš.“
Stariji su se naime bojali da nije riječ o nekoj namještaljki vlasti pa su djeci savjetovali da ne idu na brdo te da ne govore o tome što su vidjela.
Gospa: 'Doći ću opet, idite u miru'
Selo je drugog dana brujilo o ukazanju Gospe. Mnogi su željeli otići s djecom i sami se uvjeriti u istinitost onoga što djeca govore. Vicka, Ivanka i Mirjana odlučili su se popodne uputiti prema brdu, u isto vrijeme kao i jučer, a dogovorile su se da će šutjeti o svemu ako Gospu ovog puta ne vide. Htjele su da i Milka ponovno ide s njima pa su svratile do njezine kuće, ali nje nije bilo. No zato su pokraj Milkine kuće vidjele Mariju Pavlović i Jakova Čolu koji su rekli da bi i oni rado vidjeli Gospu. Ali na kraju su prema brdu krenule samo Vicka, Mirjana i Ivanka, a došao je i Ivan Dragičević.
Druga djeca iz sela stajala su na putu s nekoliko starijih i čekala ukazanje. Ivanka je pak prva vidjela svjetlost (tri puta) te potom Gospu. Nakon nje vidjeli su je i drugi. Gospa im je mahala, bila je bez djeteta. No prepali su se i počeli trčati prema selu, a Vicka je išla po Mariju i Jakova. Potom su njih troje pohitali prema brdu. Ugledali su Gospu te su kleknuli na draču, a bol uopće nisu osjetili. Gospu su tog dana vidjeli Vicka, Jakov, Marija, Mirjana, Ivanka i Ivan Dragičević, no čuli su je samo Vicka, Mirjana, Ivanka i Ivan Dragičević.
Tada su ispričali da je Gospa bila na sivom oblaku, bila je prelijepa i smijala se. Odmah su počeli moliti, a i Gospa s njima. Djeca su molila Očenaš, Slava Ocu i Zdravomariju, a Gospa jedino nije Zdravomariju. Ivanka ju je prva pitala: „Gospe, gdje je moja majka?“ Gospa joj je rekla: „Majka je sa mnom.“
Mirjana ju je potom pitala hoće li ponovno doći, a Gospa je potvrdno odgovorila.
Na kraju ukazanja rekla im je: „Pođite u miru, anđeli moji.“ Ivanka je prva mještanima opisala susret s Gospom: „Osjetila sam majčinsku ljubav, straha više nije bilo. Gospa govori hrvatskim jezikom, ali je njezin govor usporeniji od našeg. Glas kao da joj zvoni, a pokreti su isto usporeniji nego ljudski. Ona je s neba, ona je Gospa.“
Milka Pavlović i Ivan Ivanković, koji su Gospu vidjeli prvog dana, nikad je ponovno nisu ugledali iako su dolazili na mjesto ukazanja.
Detaljan opis Gospinog izgleda
Djeca su najdetaljnije Gospin fizički izgled opisali fra Janku Bubalu, članu Hercegovačke franjevačke provincije i književniku. On je pratio međugorska ukazanja od samog početka, a bio je godinama jedan od najtraženijih ispovjednika u Međugorju. Nakon svega što je čuo i iskusio napisao je knjigu „Tisuću susreta s Gospom u Međugorju“ (1985). Doživjela je veliki uspjeh i bila je nagrađena. U toj knjizi o svojim iskustvima govori vidjelica Vicka.
O Gospinu izgledu fra Janko je razgovarao i s drugim vidiocima. Na kraju je objavio samo razgovor s Vickom jer mu se činilo da je ona najsveobuhvatnije odgovorila na njegova pitanja. Svi ostali vidioci ni u čemu bitnom nisu se razlikovali od nje. O Gospinu liku, kako je posvjedočio, više je puta razgovarao sa svim vidiocima i ništa nije objavio što oni nisu odobrili.
Fra Janko svim je vidiocima dao anketni listić u kojemu ih ispituje o Gospinu liku. Većina vidjelaca odazvala se fra Jankovoj anketi (Ivan Dragičević, Vicka Ivanković, Marija Pavlović, Ivanka Ivanković i Mirjana Dragičević). Svoje odgovore posvjedočili su potpisima na Humcu, 23, srpnja 1992. Jakov Čolo nije ispunio anketni listić iz opravdanih razloga, ali se složio s onim što su drugi vidioci rekli i nije ima ništa posebno dodati.
Oči su divne, malo krupnije i izrazito plave boje
Donosimo opis vidjelaca (Preuzeto sa stranice www.medjugorje.hr)
Na pitanje koliko je Gospa visoka, Vicka je odgovorila da je visoka kao ona, oko 165 centimetara. Dodala je da Gospa vitka te da ima otprilike 60 kilograma. Mlada je i ima oko osamnaest, dvadeset godina. Kad se ukazuje s djetetom Isusom istih je godina, nije starija. Prilikom ukazanja uvijek stoji na oblačiću bjelkaste boje, a vidioci je nikad nisu vidjeli da kleči. Na pitanje kakvo je Gospi lice, je li više okruglo ili duguljasto-ovalno vidioci su rekli da je više duguljasto-ovalno. Bijele je puti, rumeno na jagodicama. usne su joj normalne, lijepe, više su tanje. Rumenkaste su boje. Rupice na licu nema, možda samo malo kada se smije. Na Gospinu licu vidi se neka neopisiva blagost – smiješak se vidi kao nekako ispod kože.
Kad su vidioce upitali kakve su joj boje oči, oni su uglas rekli: Oči su divne, malo krupnije i izrazito plave boje. Trepavice su joj također normalne. Gospin nos je mali, normalan, harmoničan s cijelim licem. Obrve su joj tanke, crne boje, a odjevena je jednostavnu žensku haljinu. Haljina joj je sive boje, plavkasto sive i slobodno pada niz tijelo. Haljina je duga sve do oblačića na kojem stoji, ona se gubi u oblaku. Haljina je zatvorena do vrata. Vidi se, kažu vidioci, Gospin vrat, ali se ne vidi ništa od prsiju. Rukavi dopiru do šaka. Haljina nije opasana ničim niti je obrubljena.
Na glavi ima krunu od dvanaest zvijezda
Na pitanje opaža li se na Gospinu tijelu ženskost njezina tijela, Vicka je rekla: „Naravno da se opaža, ali ništa posebno.“ Gospa ima i veo koji je bijele boje. Veo joj pokriva glavu, ramena i cijelo tijelo sleđa i sa strana, a dopire do oblačića, kao i haljina. Nikakvog nakita nema na njemu i pokriva je s leđa i sa strana. Ni Gospa ne nosi nakit, ali na glavi ima krunu od dvanaest zvijezda koju, prema Vickinim riječima, redovito nosi.
Gospi se vidi i malo kose, malo iznad čela i crne je boje. Uho joj se nikada ne vidi. Za vrijeme ukazanja obično gleda u vidioce ili u nešto drugo što pokazuje. Ruke su joj slobodne, opušteno raširene, a sklopljene ih drži jedino za molitve Slava Ocu. Dlanovi su joj redovito opušteni prema gore – prsti su isto opušteni. Nokti se vide djelomično i prirodne su boje, snježnobijeli.
Kako je Gospa lijepa, pitali su često vidioce, a oni su odgovorili: „Ma, ustvari mi ti nismo ništa o tomu kazali, njezina se ljepota ne da opisati, to nije ova naša ljepota, to je nešto rajsko, nešto nebesko, nešto što ćemo tek u raju vidjeti, i to samo donekle.“