Pretužno je gledati Stipana Vukasovića, u zgužvanoj bijeloj majici, kratkim hlačama i s vječnom cigaretom u zubima. Sjedimo u lokalnom kafiću, kamo je često dolazio s pokojnim sinom Kristianom. Stipan ne priča o ljetu, kao svi gosti oko nas, nego o supruzi, koju su upravo pustili iz bolnice, s odjela psihijatrije - 17 dana je provela ondje.
Kristian Vukasović, da su okolnosti bile drukčije i pravednije, sad bi imao 19 godina. Sjedio bi u lokalnom kafiću sa svojim ocem i razgovarao o ljetu ili o čemu već 19-godišnjaci razgovaraju. Ali okolnosti nisu bile drukčije, ni pravedne.
POGLEDAJTE VIDEO: Da je preživio zatvor, Kristian bi imao 19 godina
Prirodna smrt. Tako je splitski DORH razjasnio okolnosti umiranja 18-godišnjeg mladića s posebnim potrebama. ADHD, poremećaj prilagodbe, poremećaj kontrole poriva (piromanija), mješoviti poremećaj ophođenja i emocija, visok krvni tlak, bronhijalna astma, metabolički sindrom... Cijeli je niz medicinskih termina koji su ga opterećivali tijekom života.
Iza rešetaka je završio 1. travnja prošle godine zbog paljenja makije i maslina u susjedstvu. Bez obzira na to što je bio tek na pragu punoljetnosti i bez obzira na dugačku listu psihičkih i fizičkih problema, krajem srpnja su ga osudili na osam mjeseci zatvora. Priznao je krivnju. Na Bilice, među okorjele robijaše, smjestio ga je sudac Marijo Franetović. Procedura je u najmanju ruku upitna s obzirom na to da u službenom dokumentu koji potpisuje sudac nema izvješća Centra za socijalni rad niti ispitivanja roditelja, a nije bio uključen ni defektolog, stručni suradnik suda.
Naposljetku, na službenom dokumentu sudac je potpisao potpuno drugu osobu. Zatvorska kazna namijenjena Kristianu Vukasoviću izrečena je nepoznatom Davoru Smolji. Dok se odvijao proces, Kristian se borio sa svojim demonima. Seljakali su ga po ćelijama, s više ili manje tolerantnim cimerima. Kako je ispričao Stipan, sin mu se požalio na provokacije i pljuske od zatvorenika. U nekoliko navrata su ga prebacivali iz Splita u Zagreb, u Bolnicu za osobe lišene slobode.
Golema masnica na tijelu
Mrzio je boravak ondje. Posljednje zatvorske dane dočekao je s više cimera, između ostalih s mladićem nepravomoćno osuđenim zbog ubojstva. U noćima krajem srpnja čuvari su nekoliko puta morali intervenirati zbog svađa u njihovoj ćeliji. Bio je 1. kolovoza 2019., oko 2.30, Kristian Vukasović je pao u nesvijest. Našli su ga na podu zatvorske ćelije. Ležao je tjednima na splitskoj intenzivnoj, u stanju moždane kome. Umro je 24. kolovoza. Zatajilo mu je srce. Pet dana prije smrti sud je ukinuo pritvor i Kristian je, formalno, opet bio slobodan.
- One modrice na njegovu trbuhu ne daju mi mira. Odavde dovde imao je crnu veliku masnicu - povlači Stipan ruku preko svog trbuha u lokalnom kafiću. Opisuje veliki krvni podljev koji je gledao na trbuhu svoga komatoznog sina.
- Doktorica me tad zvala, nakon što je pao u komu. Rekla mi je da dođem, da ga vidim. Ona je zahtijevala da dođem, da ga još jednom vidim dok je živ. Nisu mi dali da ga slikam - priča ljutiti Stipan dok pripaljuje novu cigaretu. Mnogo puši. Novi pravni trenutak u priči je premještanje procesa.
Stipan, naime, za smrt svog sina krivi državu i od nje traži 700.000 kuna. Dobio je nedavno rješenje u kojem se određuje da će se postupak voditi u Zadru kako bi se izbjegla svaka sumnja u objektivnost budući da će sudskim procesom biti obuhvaćen i splitski sudac Franetović.
- Nije išlo mirnim putem, nismo se uspjeli dogovoriti s državom. Odbijaju. Neka odbijaju, idem do kraja. Ostajem do kraja, tužim Hrvatsku i platit će mi zbog svega. Platit će tih 700.000 kuna, s kamatama će to biti oko milijun, kaže mi odvjetnik, ali to nije bitno. Nije me briga za novac. Kakav novac?! Neće mi novac vratiti ubijenog sina - govori bijesni Stipan. Teško ga je razumjeti. Tih je, brzo govori, nema stanke. Više nema povratka.
DORH nakon dugoočekivanih nalaza obdukcije ne nalazi uzročno-posljedičnu vezu između postupanja državnih tijela i Kristianove smrti. Taj trenutak, to birokratsko rješenje, posebno žesti njegova oca.
'Mog sina su ubili'
- Kriva je država. Kriv je sustav. Kriv je zatvor. Kriv je sud. Kriv je sudac. Kriv je odvjetnik. On uopće nije tražio uvjetnu. Zašto - pita se ljutiti Stipan.
Govori o odvjetniku Dinu Radiću, koji je njegova sina branio po službenoj dužnosti, a svoje usluge od države je naplatio 9700 kuna. Jeftini hitovi izmjenjuju se na razglasu, turisti šljapkaju u japankama, a Stipan gleda u stol. Opet pali cigaretu. Pitamo ga kako je i isti trenutak žalimo za glupim pitanjem.
- A nikako. Žena mi je opet bila u bolnici. Ni ona nije dobro. Ne podnosi ovo nikako. Sad se vratila, eno je doma, na tabletama. Kako se približava ova godišnjica, sve je gore. Ja se držim. Moram. Nema tko ako neću ja. Kad se digneš, misliš o njemu. Kad legneš, misliš o njemu. Dok sam god u kući, mislim o njemu - priča Stipan i uvlači dim. Ostavili su Kristianovu sobu netaknutu. Ne mogu je dirati.
- Otvorena je uvijek. Ništa nije dirano. Sve slike, stvari, to nećemo micati. U tu sobu nitko ne ulazi, ne dira se ništa. Kristina prođe, stane kraj nje, pogleda unutra. Stalno to radi. I ja sam. Kad god prođem, uvijek mi glava ide tamo. Najradije bih se maknuo odavde, vjeruješ li mi? Svaki dan tamo biti i tamo gledati, nikako nije dobro. Prodao bih kuću, pobjegao bih i vratio bih se na selo. Ili bih negdje našao neki jednosobni stan. Svejedno - govori Stipan. Je li spreman za novu rundu pravne tučnjave, pitamo ga.
- Kristian je ubijen u zatvoru - jednostavno odgovara njegov otac, kao da se podrazumijeva kako nema šanse da odustane.
- Mogli su mu dati dobrotvoran rad. Mogli su mu pomoći. Ja njega ne mogu vratiti, ali želim da ih se opomene, da se vidi da to nije u redu. Nije poanta u novcu, poanta je da se to ne ponovi. Netko mora odgovarati. On je mogao imati cijeli život ispred sebe. A sad je izgubljen. On nije ovo očekivao. Mi ovo nismo očekivali. Nema logike. Ubili su ga - govori Stipan i briše oči.
Odlazimo iz kafića. Stipan pokazuje kamo bi volio doći sa sinom. Upire prstom lijevo, desno, priča kuda bi njih dvojica znali noću šetati. Javljaju mu se ljudi, on odmahuje rukom.
- Ako sad ne riješim ovo s državom, idem na Strasbourg. Prodat ću kuću da mogu plaćati sud. Morat će odgovarati - govori i gleda negdje naprijed. Udaljavamo se od elektroničke glazbe i veselih turista.
- Nećete stati? - pitamo Stipana Vukasovića.
- Nikad.