Zagrepčanka Jasna Jug (67) svog supruga Franju posljednji je put vidjela 27. rujna 1991. godine, rano ujutro. Znala je da ide u akciju kao i nebrojeno puta do tada, no ni u jednom trenutku nitko od njih nije posumnjao da se neće vratiti.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Zagrlio me i rekao: Ništa se neće desiti, vidimo se za pet dana. Eto, prošlo je 25 godina i još ga tražim - započinje svoju priču Jasna. Njezin suprug bio je hrvatski dragovoljac, pripadnik Jedinice za posebne namjene. O svojim akcijama supruzi nikada nije pričao, a i kuda se kretao tog kobnog dana saznala je puno kasnije, od drugih.
- Kada je pala varaždinska vojarna, sa zapovjednikom Gentom Međugorcem vozili su konvoj oružja na dubrovačko ratište. Kako sam saznala kasnije, došli su preko Paga i netko im je pokazao da za Zadar idu jednim smjerom. Međutim, poslali su ih na krivi put i upali su u unakrsnu vatru kod Zelenog Hrasta. Istraga je pokazala kako su odmah poginuli od granate, te izgorjeli zajedno s autom. Taj auto, bijeli Golf gospićkih registracija, nikada nisu pronašli, kao ni posmrtne ostatke mog supruga i njegova zapovjednika. Ne znam gdje su ih zakopali – govori nam Jasna.
Isprva je, naglašava, vjerovala da je njezin suprug na nekom drugom zadatku i da će se vratiti kroz koji dan. Kasnije su je uvjeravali da je završio u zarobljeništvu, a ona ga je tražila.
- Suprugov nećak bio je u Vojnoj policiji, a kada sam mu spomenula da mi se suprug nije vratio, samo mi je rekao: Bože, pa dobili smo obavijest da je Gento pao! Ni on nije znao da mu je ujak bio u toj akciji. Mog Franju sam tražila posvuda, s njegovom fotografijom odlazila na susrete sa razmijenjenima. Uvijek sam dobila odgovor da ga nitko nije vidio. Nikada nisam ništa doznala - govori Jasna.
U braku s Franjom bila je od 1974. godine. Živjeli su lijepim i mirnim životom i dobili sina i kći. U trenutku nestanka sin je krenuo u prvi razred srednje, a kći u 7. razred osnovne škole. Bili su već dovoljno veliki da shvate što se dogodilo njihovom ocu i zašto ne dolazi kući.
- Mi smo do 1995. godine, sve do Oluje, bili uvjereni da je on u zarobljeništvu. Pa nije mu ovo bio prvi teren, već je imao kritičnu situaciju kada je koji trenutak nakon što su ga prošli, pao Maslenički most. No, s Olujom smo se prestali nadati. Do 2001. godine radila sam, brinula o djeci i tražila muža. U to vrijeme, uz hrpu obaveza, taj njegov nestanak bilo je nekako lakše podnositi. A onda sam otišla u mirovinu i doživjela krah. Nisam znala što ću sa sobom, kuda da krenem, što da radim?! Do tada sam bila samo pasivni član udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, a onda sam se aktivno uključila u rad udruge – pripovijeda Jasna.
Čvrsta je. Trudi se ne plakati. No, u nekim trenucima, oni koji je dobro poznaju, primijetit će kako joj, na spomen nestalog supruga, brada zadrhti, a u oku se zacakli suza. Pitamo je kako je tako čvrsta i ne plače, zar je isplakala sve suze. A ona, sa slabašnim smiješkom odvraća kako joj suze često i danas poteku.
- Najviše me dirne vaš serijal Nestali u Domovinskom ratu. Uz te tužne i tragične sudbine, proživljavam i svoju - priznaje nam Jasna.
Od voljenog supruga, osim fotografije i dvoje krasne djece, ima samo uspomene.
- Na Zidu boli upisano je njegovo ime i tamo zapalim svijeću. Svake godine odem u Škabrnju, pa stanem kod Zelenog hrasta gdje je poginuo i zapalim svijeću. Palim je i na grobu njegovoj majci, mojoj svekrvi. Samo se nadam da ćemo dobiti njegove posmrtne ostatke i da tako okončamo veliko i opsežno traganje – kaže Jasna. Pitamo je kako bi ga opisala u nekoliko rečenica i što bi mu rekla na grobu kada bi imala tu sreću da ga može dostojno pokopati.
- Moj muž je bio uporan. U Domovinski rat krenuo je kao dragovoljac. Radio je u jednom predstavnštvu za uvoz automobila i prilikom preuzimanja jednog vozila morao je ići preko Mađarske. Vratio se kući i rekao: Tako više ne možemo. I prijavio se. Da mu mogu doći na grob i nešto mu reći, to bi zasigurno bilo: Evo, na odlasku si mi rekao da ti se ništa neće desiti. A ni danas te nema – zaključila je naš razgovor Jasna.