U koloni prvi hodaju obitelji ubijenih, nestalih, branitelji invalidi, ali i oni koji su tijekom okupacije grada bili djeca, ulicama grada pridružuju im se i svi ostali. Među njima i Vukovarac Zdenko Novak (63), jedan od samo šest ljudi koji su se, pukom srećom, spasili od sigurne smrti na Ovčari. Razgovor o tim danima izbjegava, nevoljko se prisjeća. Zakopao je tu stravu, kaže, duboko u sebe.
POGLEDAJTE VIDEO: KOLONA SJEĆANJA
- Te godine nije ovako lila kiša, ali je bilo užasno hladno. Stajao sam s ocem i majkom u dvorištu bolnice i gledao kako nas razdvajaju. Iako je moje ime bilo na popisu ranjenika koji su trebali biti evakuirani, jer sam tijekom ratnih događanja u Vukovaru bio čak četiri puta ranjen, to se nije dogodilo. Mamu su odveli na jednu stranu, tatu na drugu, a mene na treću.
Autobusima su nas odvezli na Ovčaru. Ispitivanja, batine, nekoliko sati. Upalilo se svjetlo. Izvodili su grupe od 20-ak osoba i odvozili kamionom. Ja sam bio u trećoj ili četvrtoj. U kamionu su bili vozač i naoružani vojnik. Krenuli smo u smjeru Grabova. Vidio sam da ispred i iza nas nema nikoga. Dok se kamion kretao kroz polje, u jednom zavoju iskočio sam iz njega i dao se u bijeg. Rafali su mi špricali po nogama, ali ja sam samo trčao i trčao, prisjeća se najgorih dana svoga života Zdenko, koji svake godine hoda u koloni sjećanja. Emocije su mu, kaže, izmiješane. Iako je uspio pobjeći smaknuću na Ovčari, nakon cijele noći probijanja kroz vukovarski obruč prema Nuštru došao je nadomak cilja.
- Nadomak spasa pao sam u zatočeništvo. Bio sam dehidriran, izmoren, promrzao, već je svitalo, prošao sam pored Cerića i onda se u njega vratio nadajući se nekom sigurnom podrumu s civilima koji bi mi možda mogli dati nešto hrane i vode. Uspio sam naći jedan u kojemu sam probudio rezerviste JNA, tako da sam sebe sam zarobio - kaže Zdenko, koji je tad završio u logorima u Šidu i Mitrovici, a potom i u vojno-istražnom zatvoru u Beogradu, gdje je bio šest mjeseci. Ukupno devet mjeseci trajalo je njegovo zatočeništvo, do razmjene svi-za-sve.
- Nisam ogorčen, čak ni kad u Vukovaru vidim one koji su bili na Ovčari. Nastojim živjeti život u okruženju dobrih ljudi koji mi pomažu da se sa svime nosim, i sa svojom djecom, suprugom - dodaje.
Pored njega su njegovi suborci. U koloni većinom hodaju ljudi pristigli iz svih krajeva Hrvatske.
- Godinama smo promatrali kolonu na televiziji iz svog toplog doma, ali ove godine smo odlučili doći i pokušati proživjeti djelić onoga što su ti ljudi nekad proživjeli. Tužni smo zbog svega što se dogodilo, ali opet ponosni što je toliko ljudi unatoč kiši i hladnoći odlučilo doći i izraziti svoje poštovanje Vukovarcima koji su sačuvali Hrvatsku. Teško je gledati ta uplakana lica koja s prozora promatraju kolonu i u očima vide svoju braću, sinove i muževe - priča Ema iz Splita, koja je u Vukovar došla sa svojom obitelji. U Koloni sjećanja je bio i njezin sin koji ima tek četiri godine, a uz oca i majku je ponosno koračao dok je po njegovu malom, šarenom kišobranu lila neumorna kiša.
- Žrtve Vukovara mi često prolaze kroz misli. Kad je rat počeo, imao sam 26 godina i sjećam se slika koje su dolazile iz razrušenoga grada. Sve to smo s nevjericom gledali i molili se da se ljudi spase. Ipak, žrtve su bile prevelike. Njima dolazim odati počast već 15 godina i nikad mi nije bio problem prošetati se u ovoj rijeci ljudi. Nikad, ni kad su padale najveće kiše, snijeg ili kad je sjalo sunce, jer je ovo najmanje što možemo napraviti za one koji su toliko propatili - ispričao je Marko iz Popovače ni ne sluteći da hoda uz bok jednom Zdenku, branitelju Vukovara kakvima se svi u Hrvatskoj dive na hrabrosti.
Djeca donijela ruže za 58 ubijenih u Škabrnji
Red kiše, red sunca nisu smetali koloni od desetak tisuća ljudi koja se od ranog jutra formirala u Škabrnji. Iako su prošla tri desetljeća od ratnog zločina koji je, uz pad Vukovara, najveća tragedija koja je zadesila Hrvatsku u zadnjih sedamdeset godina, broj ljudi u koloni se ne smanjuje. Među hodačima od Istre do Dubrovnika i susjedne Bosne i Hercegovine našle su se prijateljice i pasionirane šetačice Zlatica (65) i Štefica (70).
- Ovdje sam prvi put, a osjećaj je poseban. Došli smo iz Krašića, pun nas je autobus, a ovo je najbolji način da se nikad ne zaboravi što se ovdje dogodilo - govori nam Zlatica.
Bez velike pompe, mještani Škabrnje i njihovi gosti ukrasili su selo lampionima, zastavama i cvijećem, a sve kako bi se sjetili žrtve nevinih civila koji su prije 31 godinu mučki ubijeni. Uz 43 civila, ubijeno je i 15 pripadnika Hrvatske vojske, pa tako u mjestu od 1700 ljudi nema obitelji koja nije pogođena ratnom tragedijom.
Spomen na tragično studeno jutro 1991. godine obilježio se liturgijom, nakon koje je krenuo i mimohod nazvan "Korak po korak", i to iz centra mjesta prema nekoliko kilometara udaljenom groblju. I sam predsjednik Zoran Milanović je, uz ministre, sudjelovao u koloni do mjesnog groblja sv. Luka, gdje su se, ispred Središnjeg križa, polagali vijenci i palile svijeće. Na groblju su se pročitala imena 43 ubijena civila i 15 pripadnika Hrvatske vojske, a škabrnjska djeca su, stradalima u čast, donijela 58 crvenih ruža.