Ivančica Matuša (49) u siječnju 2008. doživjela je težak i rijedak moždani udar. Dijagnosticirali su joj Locked in sindrom. Bila je zaključana u vlastitu tijelu i potpuno nepomična. Iz vesele žene koja voli ples i druženje pretvorila se u pacijenticu kojoj je liječnik poručio da nema što tražiti na rehabilitaciji i uzimati mjesto.

Gotovo sedam godina kasnije Ivančica je snagom volje, ali i radom na sebi postigla čudo. Danas pomalo hoda, uči plesati, a sigurna je da će uskoro otići i u šetnju.

POGLEDAJTE VIDEO: Ivančica je uspjela gotovo nemoguće

Nekad mi se plače i teško mi je

- Nemam čarobni štapić i ništa nisam postigla preko noći. Posljednje dvije i pol godine radim na sebi, na postizanju unutarnje ravnoteže, stabilnosti i snage. Teško je i mukotrpno. Ponekad mi se ništa ne da, plače mi se, sve me boli, hvata me depresija... No sve to bacim iza leđa i sa smješkom krećem u novi dan - napisala nam je Ivančica.

Govor joj se nakon moždanog udara, nažalost, nije vratio pa najlakše komunicira uz pomoć računala, na kojem je već ispisala gotovo 200 stranica knjige “Zaključana”, u kojoj je zabilježila svoja najteža iskustva, a piše i blog.

Smještena je u Domu za starije i nemoćne te svi koji je tamo znaju govore da ne skida osmijeh s lica.

- Moj smiješak je zapravo moj štit. Štit za sve moje nesigurnosti, samoće, tuge, nemoći, suze, ljutnje, ali i pokazatelj radosti u srcu. Sreće što sam svemu unatoč okružena dragim ljudima koji me nisu zaboravili, onima koji su ušli u moj život, veselja koje otkrivam u sasvim malim, naoko beznačajnim stvarima, ponosa pri pogledu na svojeg sina (27) - dodala je Ivančica. Kad ju je fizioterapeut prvi put postavio na noge, bojala se.

Nedavno sama otišla na put

Sa svakim novim pokretom koji može napraviti osjeća se kompletnije, zadovoljnije, radosnije...

- Biti ‘zaključan’ i nije baš neka ‘premija’ među moždanim udarima, ali eto dobila sam je baš ja. Iako zaključana tijela, moj duh se ne da staviti ni pod kakav ključ. Snalazim se kako najbolje mogu da izađem kad god je to moguće iz okruženja u kojem živim. Volim ići na kavu kao i svaki prosječan Hrvat. Nedavno sam prošla i naizgled nemoguću misiju te vlakom otputovala u Rijeku. Na riječkom željezničkom kolodvoru nema rampe za kolica, pa su mi četiri kršna željezničara priskočila u pomoć. Tada sam prvi put poželjela da su moja kolica triput teža i da me nose ovako snažni muškarci - sa smješkom će Ivančica, koja je bila i na svadbi rođakinje Sanje te na proslavi mature.

Liječnici su je otpisali

Kad sam prvi put stala na svoje noge nakon moždanog, plakala sam od boli. Nekad mi je jako teško, ali odlučna sam da ne odustanem. Komuniciram pišući na kompjutoru, a već sam napisala i 200 stranica svoje knjige ‘Zaključana’.

‘Priča’ uz pomoć kompjutora

Kobnog dana Ivančica je sjela u automobil i krenula na posao. Odjednom ju je ulovila teška glavobolja. Htjela je vikati, ali glas i tijelo su je izdali. Od onda se bori.