Hrvatska ima loše zakone. Čak i oni najvažniji zakoni, oni koji čine kralježnicu pravnog poretka, poput zakona o parničnom ili kaznenom postupku, tako su amaterski sročeni, nedorečeni ili dvosmisleni da suci na istim sudovima često i prečesto donose posve različite presude u predmetima koji su činjenično identični.
Kad govorimo o presudama, možda i nije sve do zakona, ima nešto i do sudaca koji nisu svi dorasli svome pozivu, ali za loše zakone nedvojbeno su odgovorni oni koji ih donose, dakle zakonodavci. A loš zakon lako je prepoznati. U jednom je slučaju loš zakon samo nejasan, dvosmislen, podložan različitim tumačenjima, ali je češće odveć normiran, takav da propisuje posvemašnje besmislice, nebitne detalje koji najčešće služe samo kako bi se zamaskirale neke njegove još veće manjkavosti i paradoksi.
E baš takav, paradoksalan, besmislen i promašen zakon uređuje pitanje neradne nedjelje. Taj zakon, kako to sad tumače u Ministarstvu gospodarstva, određuje da će se cvijeće nedjeljom moći kupovati samo na grobljima, ali to smije biti samo cvijeće onih trgovaca koji ga sami i proizvode. Ti isti nedjeljom neće moći prodavati svijeće. Samo svoje cvijeće. Sad se otkrilo da će kiosci nedjeljom moći raditi, ali samo kako bi prodavali novine. I ništa više. Izabranim mozgovima u Saboru posve su promaknule ove idiotarije. Nisu se zapitali tko će i kako kontrolirati prodaju li kiosci nedjeljom vodu, sladoled, kavu...
Zašto uopće nastaju ovako glupi i nepotrebni zakoni? Zašto jedna turistička zemlja ograničava pravo ljudi da rade i zarade? Samo zbog političkoga kompromisa, samo zbog želje ove vlasti da se bar malo dodvori Crkvi i pridobije njenu potporu na sljedećim izborima.
Možda HDZ i Crkva tako mahnitim zakonima mogu kod svojih birača stvoriti privid da je nedjelja postala Dan Gospodnji i dan obitelji, ali veća je vjerojatnost da će nedjelje biti samo dani sirotinje, dani bez vjere u bolje sutra.