U ove vruće i prevruće zagrebačke dane jedno se poznato lice često vidi u kafiću Charlie. Doajen ovih glumačkih prostora, bjelovarsko-beogradski glumac Bogdan Diklić, tamo redovito pije svoju kavu bez kofeina, pa ga u prolazu pozdravi pokoji prolaznik i uoči poneki nasrtljivi paparazzo. 

Zašto baš Charlie? 

- Bio sam mali kad sam gledao pokojnog Mirka Brauna Charlieja kako uspješno igra nogomet u NK Bjelovaru. Sjećam se da su odrasli tada komentirali njegov silovit udarac. Imao sam nekih sedam godina kad su moji roditelji počeli graditi kuću blizu nogometnog igrališta, bilo mi je dosadno biti na gradilištu, pa sam odlazio na igralište gledati treninge nogometaša. Usput sam brao travu koju smo tada zvali kiseljak, ne znam kako je danas djeca zovu i znaju li uopće da postoji, i otpao mi je gumb s tregera na kratkim hlačama. 

Poslije bezuspješnog traženja počeo sam plakati, baš kad su igrači dolazili na trening. Jedan od njih je čučnuo, uhvatio me za ruku i upitao: ‘Zašt’ ti, braco, plačeš’, a ja sam jecajući odgovorio ‘Izgubio sam gumb.’ ‘A gdje si ga izgubio?’, ‘Pa, tu negdje’, i pokazao sam prstom. On ga je našao i stavio mi ga u džep govoreći: ‘Nemoj više plakati.’ Sad vas mogu odvesti na mjesto gdje se to dogodilo. Naravno, to je bio Charlie, i naše je prijateljstvo tada i tamo počelo. Kafić je otvoren ‘72. godine kad sam ja upisao kazališnu akademiju u Beogradu, a nekoliko godina poslije toga počeo sam raditi i u Zagrebu, i od tada se kafić Charlie pretvorio u mjesto za druženje. I s Charlijem, koji je čitavog života govorio bjelovarskim slengom, ali i s mojim ostalim zagrebačkim prijateljima. 

Rijetko mi se dešavalo, ma koliko dugo boravio u Zagrebu, da svakodnevno ne navraćam kod Charlieja, koji se s vremenom pretvorio i u moj ‘ured’, u kojem sam dogovorio mnoge poslove koje sam radio u Zagrebu. Charlieja, nažalost, više nema, ali tu su gospođa Zdenka, Davor i Charlijev duh. 

U Zagrebu niste samo zbog posjeta Charlieju. 

- Početkom rujna nastavlja se rad na predstavi ‘Gospođa ministarka’ u kazalištu Kerempuh u režiji Olivera Frljića. Predstava će se igrati na integralnom Nušićevu tekstu, dakle na srpskom jeziku, a moja malenkost je savjetnik za scenski govor i za srpski jezik.

Cijeli intervju možete pročitati u 24sata Expressu.