Ova gljiva zove se velika sunčanica. Meso joj je ukusno i cijenjeno. Zbog velikog klobuka može se pripremati kao pizza, posuta sirom i dodacima te zapečena u pećnici, pohana u ulju, pečena s jajima – kombinacija je bezbroj. Ljudi je ponekad zamijene za otrovnu zelenu pupavku, osobito zbog promjene morfološkog izgleda nakon kiše, objašnjava nam Marija Vičević (70), umirovljena ugostiteljica.

Ona se već više od 40 godina bavi branjem gljiva i u kraju slovi kao velika poznavateljica. Dapače, u sezoni gljiva ljudi joj svakodnevno donose gljive koje su ubrali u šumi kako bi provjerili jesu li jestive.

- I tako svake godine među njima pronađem najmanje jednu bijelu ili zelenu pupavku, otrovne šumske pečurke za koje misle da su šampinjoni ili zamijene lisičicu za otrovnu zavodnicu. Na taj način spasila sam najmanje 40 života. Gljive se nikad ne beru dok se ne razviju u neku srednju dob upravo zato da ne dođe do kobnih grešaka. Isto tako, ima ljudi koji objave na Facebooku fotografiju neke gljive pa onda očekuju u komentarima ozbiljne odgovore je li ta gljiva jestiva ili ne. Nikad ne bih tako komentirala niti pitala – oštra je Marija koja kaže da je u gljivarstvu svakodnevni oprez ono što je najvažnije.

Dapače, kaže kako joj ljudi često govore da je preoprezna, no upravo zato s ponosom ističe kako tijekom 40 godina gljivarstva nikad nije imala nikakvih nezgoda i pouzdano je znala kakve gljive sprema ili preporučuje drugima.

'Čovjek koji se bavi gljivarstvom mora stalno učiti i ponavljati naučeno'

- Čovjek koji se bavi gljivarstvom mora stalno učiti i ponavljati naučeno. Nikad se ne smije uljuljati u sigurnost da sve zna, jer tijekom vremena znanje hlapi. Čim krene sezona gljiva ja izvučem sve knjige koje imam o gljivama te listam i podsjećam se onoga što treba znati ili ponoviti – upozorila je.

U šumi je svakog dana i redovito bere gljive sa članicama udruge Vidov san koju je osnovala 2009. godine iz ljubavi prema prirodi. Na popisu članova Hrvatskog mikološko – gljivarskog saveza jedina je žena na čelu udruženja.

- Gljivarstvo je muški svijet te iako sam stekla brojne kontakte, organiziram izložbe i druga događanja, i dalje ima situacija u kojima me pojedinci gledaju s omalovažavanjem samo zato što sam žena. Čak i u mojoj udruzi u gljivarskoj sekciji muškarci se drže odvojeno i beru gljive bez ženskog dijela sekcije, ali na kraju ipak sve gljive donesu nama na provjeru. I u nedostatku vremena ne možemo organizirati zajedničku berbu, ali zato oni redovito pomažu i odrađuju svoje obveze na aktivnostima i manifestacijama koje organiziramo – objašnjava ona dodajući kako sekcija broji 17 članova i osam članica.

'Najprije sam naučila sve o najopasnijim gljivama'

Njezin prvi susret s gljivama bio je prije 40 godina na tržnici. Svidjela joj se gljiva koju je na štandu prodavala lokalna žena. Kad je gljivu donijela doma u goste joj je stigla teta iz susjednog sela i rekla da je bezveze bacila novac na tržnici, a šuma je puna upravo takvih gljiva. Sjeća se i danas, bila je to slinavka. Kupila je knjigu o gljivama i počela čitati, a zatim se učlanila u gljivarsko društvo u Rijeci.

- Najprije sam naučila sve o najopasnijim gljivama i to sam neprestano ponavljala i ponavljam do danas. A onda sam krenula upoznavati jestive gljive, pa sam tako nabrala prve rujnice, mišeke, borove čavliće... To je nepregledno bogatstvo aroma, mirisa i načina pripreme. Nisam oduševljena vrganjima i takvih gljiva smo sam se zasitila. Bilo je perioda kad smo doma imali gljive za objed svaki dan. Danas me fascinira puza tj. mraznica, gljiva koja se pojavljuje blizu panjeva i predstavlja pravo malo čudo prirode. Kad krene rasti, u samo nekoliko dana od par primjjeraka nastane gusti tepih. Te gljive, osim što su iznimno ukusne, u prirodi najbolje recikliraju sve materijale, a iako su sitne, njihova je snaga tolika da mogu razoriti zdravo stablo – opisuje Marija.

Među gljivama koje je željela pronaći, ali godinama joj to nije polazilo za rukom, nalaze se vodenasta panjevčica i mrka trubača.

- Mrka trubača je okusom slična tartufu i čak je zove tartuf za siromašne. U nekim zemljama prerađuju je zajedno s tartufom i dodaju u razne pripravke od gljiva – kaže Marija.

Gljive priprema na sve načine, od rižota, kiseljenja, sirovih gljiva, juha, gulaša, sušenih i slično, a osmislila je i jedinstvenu salatu. - Često me mole da je pripremim kad su neke velike fešte u našem kraju, a zove se Beethovenova sonata. Sastoji se od puno vrsta gljiva, uglavnom trubača, a baza su krumpir i jaja. Tijekom godine članovi udruge uberu više od 30 kilograma gljiva – ponosna je svestrana Marija.

Ona je 2007. godine s grupom autora osmislila dječju slikovnicu Vidov san koja kroz stihove o izmišljenim stanovnicima šume promiče ekološku svijest djece. Slikovnicu su izdali 2010. godine. U pripremi je nova slikovnica koja će se baviti gljivama i djeci će približiti njihov tajanstveni svijet.

Marija kroz udrugu puno truda ulaže u edukaciju najmlađih, pa je česta gošća u školi u Čavlima gdje djeci pokazuje jestive i otrovne gljive ili ljekovite trave koje također skuplja na šumskim obroncima Platka i okolice.