"Korona me dotukla doslovno u 12 sati. Preko dana je sve bilo normalno, osjećao sam se zdravo i snažno, a onda sam navečer počeo osjećati simptome. Disanje mi je bilo jako otežano", počinje nam svoju priču izliječeni pacijent iz Srbije, gdje je zadnjih dana izrazito teško stanje, s velikim brojem novooboljelih svaki dan i brojem preminulih.
"Otišao sam u Dom zdravlja, ulazim na glavna vrata, stoji neka doktorica u bijelom i par ljudi okolo. Sa par metara udaljenosti me pita što mi treba, rekoh 'imam simptome korone'. Ljudi koji su bili oko nje su nestali za par sekundi, a ona me uputila u posebnu ambulantu za to. Bilo mi je malo smiješno, kao da imam lepru. Uđem tamo, doktorica se ponaša kao da je sve ok, skinuo sam majicu, poslušala mi je pluća, izmjerila temperaturu, pa počela nešto pisati. Onda mi je rekla da odmah idem u Infektivnu kliniku i tad sam shvatio - je*ote, to je to", priča nam.
POGLEDAJTE VIDEO
'Virus me agresivno napao, bio sam zdrav'
Na prvoj snimci pluća već je bila vidljiva sjena, korona je prodrla u oba plućna krila.
Kaže da ga je virus napao dosta agresivno, ali srećom je dotad imao zdrav organizam i jak imunitet, bio je u dobroj formi, iako, kako navodi, ni to nije garancija da će sve biti u redu.
"U bolnici nas je bilo različitih, mladih, starih, žena, muškaraca, neki dotad potpuno zdravi, neki su već bili bolesni, ali to ništa ne znači. Bilo je pacijenata od 28 do 55 godina, ono što sam ja vidio. Starijih čak i nije bilo toliko puno, prosjek godina oboljelih u bolnici su četrdesete godine. Korona je vrlo nepredvidljiva bolest i mislim da sam zaista imao sreće, jer je moje tijelo svladalo virus u nekoliko dana i samo sam čekao dva negativna nalaza da mogu kući", priča nam.
'Ljudi, ovo nije gripa, nemate pojma ako ovo niste prošli'
No, ono o čemu se ne može baš puno doznati iz medija je iskustvo liječenja i boravak u bolnici.
"Ljudi ne shvaćaju da ovo nije gripa. Oni koji obole od korone prolaze kroz veliku agoniju, kroz patnje. Od korone se ljudi doslovno dave, ne mogu udahnuti. U tom trenutku dali bi sve da mogu normalno napuniti pluća kisikom. Muškarac koji je ležao do mene, bio je u kasnim četrdestima, nije se izvukao. Ležao je do mene nekoliko dana, nakon toga su ga premjestili na intenzivni odjel, borio se jedan dan, ali je preminuo. To mi je bio najteži trenutak u bolnici, kao da mi je umro brat. Bilo je trenutaka kada mu je bilo bolje, pričao bi mi o svojoj obitelji i djeci, a onda bi noću imao dosta velike krize. Stenjao je i kašljao, prolazio je dosta velike muke, cijelu noć sam slušao tu njegovu borbu, a onda se samo počeo gasiti. Kada bi ljudi znali sve te muke kroz koje oboljeli prolaze, ne bi više pričali o teorijama zavjera i kako su izmislili bolest", nastavlja svoju priču i kaže:
"Ne mogu vjerovati koliko ima ljudi koji i dalje tjeraju priču da je ovo sve izmišljotina, da mediji napuhuju priču. Ne znate što je to dok ne prođete."
Prvi dani su mu bili najteži, imao je velike bolove u kostima i mišićima, teško se kretao čak i do WC-a.
"Prvih par dana nisam imao veliku nuždu, ali kad su mi počeli davati klorokin... atomska bomba u WC-u. Očajno sam i spavao tih prvih dana, a kad mi se vratila energija počeo sam malo šetati po hodniku. Šetnja mi je godila, vraćala mi je snagu, a i jačala samopouzdanje. Nisu nam dozovoljavali da se krećemo po hodnicima, ali sam birao vrijeme kada nema baš puno osoblja", dodaje.
Od ostalih lijekova dobivao je paracetamol intravenski, po dvije tablete ujutro i navečer. Klorokin je pio četiri dnevno, dvije ujutro i dvije navečer.
"Prolaziš kroz trenutke kad razmisljaš 'pa je li ovo moguće, jebote'? Očekuješ da netko izađe s natpisom Skrivena Kamera, i svi se smiju i smiješ se i ti. Od muke bi se smijao i mislim se 'idi u PM, ovo je neka namještaljka', priča dalje.
Priča nam da je stanje u bolnici bilo dobro.
"Nije lijepo naravno, zajebano je, ali navikneš se na sve grozne stvari. Mentalna snaga je dosta važna, jer vidiš stvari koje vidiš u filmovima. Jedan dan, dođe tip, negdje moja generacija, 40 godina. Sretnemo se u hodniku, popričamo malo, ne o bolesti, dohvatimo se sporta. Ugodan lik, pričljiv. To je bilo ujutro. Navečer mu već donijeli bocu s kisikom, nakače mu kao brnjicu na usta i nos, ujutro pogledam, nema ga. Spustili ga kat niže, a koga spuste dolje, jebo je ježa. Ne znam je li se izvukao. U nekim situacijama vidiš da kod ljudi vlada psihoza, da su malo 'odlijepili', ali to nije čudno, jer nije normalna situacija. Na dan kada sam odlazio iz bolnice, dok sam čekao otpusno pismo vidio sam jednu ženu koja je u vratu imala braunilu, onu iglu za infuziju, htjela je pobjeći, ali su je vojnici vratili."
Sve pohvale idu za medicinsko osoblje koje je na prvoj liniji obrane od virusa.
"Ti ljudi zaslužuju spomenik, koja je to posvećenost, a i sami znaju da se prije ili kasnije i sami zaraziti. Oni, kojima ne znamo ime i prezime su pravi heroji ove bitke, a ne tamo neka kamarila na vlasti, koja ne zaslužuje ni da im se posveti zarez u novinama. Stalno su bili uz nas, nikome ništa nije falilo. Kakav je to posao, po cijele dane daju infuziju, mjere saturaciju, prilaze pacijentima na 20-30 centimetara. Pitao sam jednu boji li se - vidiš joj u očima da se boji, ali ne žali se. Stvarno ne znam od kakvog su materijala ti ljudi, ali su velikani", kaže nam.
Naš sugovornik se od korona virusa liječio ukupno 11 dana dok nije dobio dva negativna nalaza zaredom. Pušten je kući gdje je u samoizolaciji narednih 14 dana i nakon toga se može vratiti u normalu, ne mora se više nikome javljati. Ni danas ne zna gdje je mogao skupiti virus.
"Ne pada mi ništa na pamet. Nisam bio fanatik da hodam stalno s maskom i rukavicama, nisam se zabio u kuću, ali nisam ni izlazio bez neke velike potrebe. Ja nisam u rizičnoj skupini, nitko oko mene nije u rizičnoj skupini, nisam bio kontakt nijednog zaraženog, ne sjećam se baš da sam bio u nekoj situaciji da su ljudi oko mene kašljali. Pušač sam, ali obzirom na brzo izlječenje i činjenice da su mi pluća neoštećena ne mogu reći da sam obolio zbog pušenja", otkriva nam.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ispričao nam je ponešto i o brojkama i mjerama u Srbiji.
"Problema uvijek ima. Problem je pouzdanost testova, brzina rada laboratorija, koordinacija službi, baze podataka... Ali, to je jako puno ljudi i jako puno faza koje se prolaze. Iz ambulante ideš na Infektivnu, oni te proslijede dalje, pa nakon toga u bolnicu i to sve treba povezati u jedan motor koji radi, a to nije lako. Što se tiče mjera, njih podražavam, ali ne podržavam način na koji se prezentiraju. Ali, opet, bolje i to nego da su nam nastavili prodavati priču da je to smiješan virus."