On je novinar, Vukovarac, čovjek čije su riječi u eteru vjerno dočaravale sve strahote kroz koje su prolazili vukovarski branitelji i obični ljudi. Siniša Glavašević je čovjek koji je upućivao i dramatične pozive da se pomogne gradu, a njegovi su neprijatelji strahovali od njegova glasa.U svojim svjedočanstvima ispisao je najbolja svjedočanstva stradalih Vukovaraca.
Rođen je 4. studenog 1960. godine, a nakon studija komparativne književnosti u Sarajevu vratio se u Vukovar. Jedno vrijeme radio je u školama u Lovasu i Borovu naselju.Na Hrvatskom radiju Vukovar zaposlio se najprije kao spiker, a za vrijeme rata bio je urednik i ratni izvjestitelj.
U najtežim trenucima za Vukovar, dok su granate padale po opkoljenom gradu, Glavašević nije samo izvještavao o svakodnevnim događanjima. Sa slušateljima je kao Vukovarac, koji dijeli beznadnu sudbinu sa svojim sugrađanima, čitao tople ljudske priče o istinskim vrijednostima i nevjerojatnoj hrabrosti koja se u malom čovjeku probudi kad mu smrt pokuca na vrata.
Priče su putem faksa iz podruma vukovarske Opće bolnice poslane u Zagreb i danas su jedino sačuvano literarno djelo hrabrog vukovarskog novinara.
Četnici i JNA odveli su ga iz vukovarske bolnice 19. studenog 1991. Dan ranije poslao je svoje zadnje izvješće. Naime , na svoj 31. rođendan te 1991. uputio se u bolnicu prikupiti podatke za izvješće prilikom čega je ranjen. Izvješće je uspio poslati 18. studenoga, ali ležeći u bolničkom krevetu
Sa suprugom Majdom dobio je sina Bojana koji je za 24 sata svojedobno opisao oca kao brižnog i strpljivog
- On i ja znali smo sjesti u auto i ići na izlet do Lovasa i Iloka, ne raditi ništa posebno, samo razgovarati. moj je otac bio neizmjerno strpljiv čovjek, odgovarao je na sva pitanja koja petogodišnjak može imati a ima ih nebrojeno mnogo. I bavio se mnome s iznimnom količinom mašte i ljubavi. Mislim da mi je jedna od najvrednijih stvari koju imam od njega ta vrsta škole. Ima primjer kako ću jednog dana sa svojim sinom - kazao je Bojan Glavašević.
Iz masovne grobnice na Ovčari ekshumiran je i identificiran šest godina poslije. Pokopan je u Zagrebu 1997. godine pokraj kolege i prijatelja Branimira Polovine.
Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno je 1992. godine izdala Sinišinu zbirku Priče iz Vukovara, sastavljenu od toplih priča o temeljnim ljudskim vrijednostima koje je Siniša čitao slušateljima radija opkoljenoga grada.
Odlikovan je 2011. Redom kneza Domagoja, državnim odličjem za hrabrost i junaštvo, a od 2007. vukovarska Peta osnovna škola nosi njegovo ime.
Priča o gradu je vjerojatno najpoznatiji esej iz pera Siniše Glavaševića.
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.