Prije nekoliko desetljeća Arsen Dedić pjevao je o “lijepim provincijalkama”, brucošicama koje se “probijaju kroz prvu rujansku maglu” oko Novske “slavonskim i bosanskim vlakovima” ili Marjanom iz Dalmacije stižu u neodoljivu zagrebačku jesen, “sa svojom tihom vjerom u poeziju, sa svojom potrebom da idu na koncerte...”.
Puno se toga od onih vremena, u kojima se čak i Perković pored Knina prošvercao u antologije lirike, promijenilo. Vlakova koji stižu u Zagreb sve je manje, koncerti više nisu kao nekad, a “tiha vjera u poeziju” posve je iščezla. Dvije žene iz provincije o kojima govori ova priča, Josipa Rimac i Gabrijela Žalac, umjesto lirskih pjesama orijentirale su se na prozaičnije stvari.
U vrijeme kad je Rimac već bila lokalna zvijezda nacionalnog sjaja, Gabrijela Žalac bila je tek uplašena politička “brucošica” koja se kroz rujansku slavonsku maglu probijala prema Zagrebu i svom krajnjem odredištu, premijerovu srcu, u kojega je - za razliku od Rimac - bezlična i poslušna s lakoćom ušla. Čim se uselila na Markov trg, dospjela je na radare kninske kraljice, mezimice desne stranačke frakcije, koju je Plenki više podnosio nego cijenio. Iako izgledaju kao da su prijateljice oduvijek, kao hadezeove Salma Hayek i Penelope Cruz, prijateljstvo dviju žena zapravo je počelo tek kad je Žalac dobila portfelj, odnosno lisnicu.
“Josipa Rimac isprva nije imala pojma tko je Žalac. Sve do njezina dolaska u Zagreb nije ni čula za nju. No kad je Plenki postavio Gabrijelu na funkciju ministrice EU fondova, došlo je do zbližavanja”, kaže nam izvor odlično upućen u odnose dviju posrnulih političarki.