Za samo 100 dana, između travnja i srpnja 1994. godine, vladajuće pleme Hutu ubilo je između 800 tisuća i milijun pripadnika manjinskog plemena Tutsi kao i pripadnika svog plemena koji su se protivili postupcima ekstremista naroda Hutu. Po procjeni iz veljače 2008. broj žrtava iznosi preko 1.074.000.
Oko 85 posto stanovnika Ruande čine pripadnici pleman Hutu, ali je Tutsi manjina dugo dominirala ovom malenom zemljom središnje Afrike. Naime, belgijska uprava pod kojom je bila Ruanda, a prije njih i njemačka, mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj administraciji pružila isključivo Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namjenjena
uloga fizičke radne snage.
To je zapravo i korijen strašnog krvoprolića, bratoubilačkog rata, koji se dogodio 1994. godine. Inače, oni govore istim jezikom, pripadaju istoj religiji i razliku izmeđi ova dva plemana teško je uočiti. Dok nisu kolonizirani Hutui su se prvotno bavili ratarstvom, a Tutsiji stočarstvom. Ruanda je tek 1961. godine dobila nezavisnost od Belgije.
Mržnja, propaganda, leševi posvuda..
Na današnji dan 1994. godine u avionskoj nesreći prilikom slijetanja u glavni grad Ruande Kigali poginuli su predsjednik
Ruande i njegov kolega predsjednik Burundija, obojica iz plemena Hutu. Ekstremisti su odmah optužili Tutse da stoje iza
napada i počeli s progonima i masovnim ubojstvima. A avion su zapravo oborile oružane snage Hutua kako bi dobile
izgovor za masakr koji je uslijedio.
Na osobnim iskaznicama je pisalo kojoj etničkoj grupi stanovnici Ruande pripadaju. Hutu policija je postavila blokade na putevima na kojima su masakrirali Tutsije, često sa upotrebljavali i mačete koje je većina građana imala kod svojih kuća.
Tisuće Tutsi žena je zatvoreno i zlostavljano kao seksualno roblje. Susjedi su ubijali susjede, muževi žene (ako su bile iz plemena Tutsi) a kao opravdanje su govorili da su to morali učiniti kako njih ne bi ubila Hutu policija jer se nisu svrstali na "pravu stranu".
“iskorijene žohare”, kako su nazivali Tutsije. Čak su imena ljudi koji trebaju biti likvidirani čitana na radiju.
Iako su u to vrijeme u Ruandi bile belgijske, francuske i trupe Ujedinjenih naroda oni nisu zasutavili masakr.
Nitko im nije htio pomoći
Francuske snage, koje su inače bile saveznice vlade većinskih Hutua, uspostavile su navodnu zonu sigurnosti ali su optužene da nisu ništa učinile da spriječe progon i ubojstva. Amerikanci pak nisu htjeli biti uvučeni u još jedan sukob u Africi, a Ujedinjeni narodi su u vrijeme najvećeg masakra donijeli odluku o smanjenju mirovnih trupa UN-a na svega 270 pripadnika.
Ruandski patriotski front koji su činili pripadnici Tutsija, izbjeglih iz Ruande još krajem 50-ih godina kad je došla do prvih većih sukoba između dva plemena, kreću u odlučnu ofenzivu i do kraja srpnja 1994. uspijevaju cijeli teritorij staviti pod nadzor.
U studenom 1994. godine Vijeće sigurnosti UN je uspostavilo Međunarodni sud za zločine u Ruandi sa sjedištem u Arushi, na kojem je suđeno nekolicini istaknutih pripadnika bivšeg ruandskog režima. Od 1997. osuđeno je 29 osoba među njima i poznatog pjevača Simona Bikindija koji je dobio 15 godina zatvora za svoj govor održan u lipnju 1994., kojim je pozvao Hutue da pobiju manjinske Tutsije.
Doživotnu kaznu je 2008. godinme dobio i katolički svećenik Athanase Seromba jer je naredio da se s bagerima sruši crkva u kojoj su se nalazili Tutsiji a onda je pozvao vojsku da mačetama i pištoljima ubije ostatak preživjelih.