Povijesni izvori kažu da su tijela ostalih ili izvučena iz vode i prevezena u Halifax, pokopana u moru ili izgubljena negdje u Atlantiku. Evo što se dogodilo tijelima s Titanica nakon što je toliko nesretnih duša izgubljeno u katastrofi koja se mogla spriječiti.
POGLEDAJTE VIDEO:
Nakon silnog udara, brodovi povezani putem bežičnih telegrafskih uređaja čuli su višestruke vapaje s Titanica. Članovi posade očajnički su slali pozive za pomoć, a njihov posljednji čitljiv prijenos glasio je: "Dođite što je prije moguće, strojarnica se puni vidim". Poruka je poslana 20 minuta prije nego što je brod krenuo tonuti.
Kako je Titanic počeo tonuti, čamci za spašavanje na njemu (s mjestima za samo polovicu putnika) brzo su se punili. Dok se brodska paluba počela naginjati naprijed pod strmim kutom, putnici su očajnički pokušavali spasiti svoje obitelji privezujući ih na improvizirane splavi - ležaljke, vrata i drvene rešetke. Za mnoge su se ti napori pokazali neuspješnima i postali su žrtve mora.
Unatoč tome što je Titanic bio opremljen s dovoljno prsluka za spašavanje i pojaseva na brodu, kapetan i ekipa nisu učinili dovoljno kako bi spasili svoje putnike. Mnogi su se utopili, dok su se ostali smrznuli u hladnoj vodi sjevernog Atlantika, iako su imali prsluke za spašavanje.
Oni koji su imali sreću da se smjeste u čamce za spašavanje uspjeli su preživjeti noć, ali do zore su pred sobom ugledali more prepuno tijela, a bjelina prsluka za spašavanje nalikovala je jatu galebova.
Kabelski brod CS Mackay-Bennett sa sjedištem u Halifaxu brzo je opremljen kako bi postao mrtvačnica te je poslan do olupine. Naime, prije polaska bio je opremljen svom tekućinom za balzamiranje dostupnom u Halifaxu, 100 drvenih lijesova, 100 tona leda i 12 tona željeznih šipki. Na mjesto olupine brod je stigao 10. travnja navečer, a članovi posade ubrzo su shvatili da njihova oprema neće biti dovoljna da se nose s ogromnim brojem žrtava na koje će naići na moru.
Tijela su izvučena i dovučena na brod, gdje je započeo proces balzamiranja. Svako tijelo dobilo je broj, a njihove osobne stvari bile su u vrećama i označene istim brojem. Kad je ponestalo opreme za balzamiranje, tijela su umotana u platno i stavljena na led. Žrtve olupine brzo su popunile raspoloživi prostor na Mackay-Bennettu, a kapetan Frederick Harold Lardner donio je tešku odluku da počne pokapati tijela u moru.
Pogrebnik je rekao kapetanu Lardneru da će se tijela raspasti za manje od tri dana, te da bi brod Mackay-Bennett trebao ostati na moru više od dva tjedna. Odabrane žrtve za pokopavanje na moru bile su one koje su po odjeći identificirane kao putnici treće klase i članovi posade. Bili su omotani u platno, opterećeni željeznim šipkama i spušteni preko boka broda po tri. Anglikanski svećenik služio je tijekom ovih ukopa.
Brod Mackay-Bennett otkrio je na mjestu potonuća 306 žrtava, prevezavši samo 190 natrag u Halifax. Ostalih 116 pokopano je u moru.
Kada je Mackay-Bennett pristao u Halifaxu 30. travnja, pogrebnici su već bili poredani sa svojim crnim pogrebnim kolima spremnim da odnesu leševe u privremenu mrtvačnicu koja je bila postavljena na klizalištu Mayflower Curling u Halifaxu.
Sve žrtve s broda na kraju su premještene na razna groblja diljem Halifaxa i drugdje, 42 od ovih pokopanih žrtava ostaju neidentificirane, a njihovi nadgrobni spomenici jednostavno imaju broj i datum katastrofe, piše The Vintage news.