Bilo bi dobro da živimo u društvu koje je uvijek spremno nagraditi svako sjećanje na svoje nahrabrije i najpravednije ljude. Na ljude koji u najgorim vremenima nisu htjeli šutjeti. Na one koji su bili spremni glasno ustati protiv napravde, fašizma i zločina, makar zbog toga bili pogubljeni.

Sjećanje na jednog takvog čovjeka oživljava film "Čovjek koji nije mogao šutjeti", upravo nagrađen u Cannesu Zlatnom palmom. To je priča o Tomi Buzovu, umirovljenom oficiru JNA koji je 1993. žrtvovao vlastiti život da bi spasio mladića 'krive' vjere. Zna se za još neke slične priče iz devedesetih. U Trebinju je Srđan Aleksić htio zaustaviti srpske vojnike koji su tukli i maltretirali mladića samo zato jer je islamske vjere. Pretukli su potom i Aleksića. Umro je kasnije od ozljeda. Bilo je devedesetih i Hrvata koji su od progona, zlostavljanja, masakra i smrti spašavali svoje sugrađane srpske nacionalnosti. Ali za malo njih se zna, njihove priče se rijetko čuju pa i prešućuju, takvi su i danas prepušteni zaboravu. Ta činjenica puno govorori o hrvatskom društvu, o onima koji su na vlasti i o onima u oporbi, o kukavičluku i mržnji koja nas pogoni, koja djecu uči da budu netrpeljiva, da gaze i uništavaju drugačije od sebe. O onima koji bi nam i danas određivali koga da volimo, kako da se oblačimo i u što da vjerujemo, progovorio je ovih dana riječima koje su ispunjene nadom i Nebojša Slijepčević, redatelj filma o Tomi Buzovu:

"E, pa ne vjerujem da se više od minimalnog postotka ljudi u Hrvatskoj slaže s takvim profašističkim stavovima i takvim načinom upravljanja državom. Ne vjerujem da su dosegnute civilizacijske vrednote podložne promjeni preko noći. A hoćemo li, mi koji se ne slažemo ni s kakvom naznakom fašizma, šutjeti i gledati u vrhove svojih cipela? Ili ćemo makar priupitati 'tko ste vi i tko vam daje pravo da se tako ponašate', kao što je to u vagonu vlaka učinio Tomo Buzov?", zapitao se Slijepčević.