Mladi pukovnik Gadafi imao je samo 27 godina kada je zajedno sa svojim kolegama iz vojske izvršio vojni udar, svrgnuo kralja Libije Idriza I., ukinuo monarhiju i proglasili Libijsku Arapsku Republiku.
U to vrijeme Gadafi je bio samo satnik u vojsci, a svi sudionici urote bili su niži časnici. Ipak, ta mala skupina uspjela je zauzeti sjedište libijske vojske dok kao i radijsku postaju sa samo 48 metaka. Kraljev nećak Hasan as-Senusi, koji je u međuvremenu instaliran za kralja, maknut je s vlasti i stavljen u kućni pritvor. Gadafi je postao i do danas ostao Vođa Revolucije.
Diktator s neograničenom moći
Ovaj silno ambiciozni bivši student Harvarda i Oxforda rođen je u beduinskom šatoru u pustinji koja se tada nalazila pod talijanskom okupacijom, a postao je jedan od najmlađih predsjednika u Africi. Uzor mu je bio egipatski predsjednik Naser kojeg mnogi i dalje u arapskom svijetu gledaju kao simbol arapske slobode i digniteta.
Dok je vladao nikad nije imao nikakvu službenu funkciju. Nije bio ni predsjednik ni premijer. Bio je pukovnik, odnosno diktator s neograničenom moći.
Njegova ideologija je bila mješavina arapskog nacionalizma i socijalizma. Gadafi je zabranio svaku opoziciju, nacionalizirao naftne kompanije i banke, protjerao 25 tisuća Talijana iz zemlje i sedamdesetih godina profitirao od eksplozije cijena nafte.
Nisu postojale kamate na kredite..
Prema sistemu koji je Gadafi razvio dolaskom na vlast obrazovanje i zdravstvo su bili besplatni u Libiji.
Prije dolaska Gadafija na vlast, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu.
Svaki Libijac koji nije mogao naći zaposlenje po završetku školovanja dobivao je novčanu pomoć u visini plaće predviđene za tu vrstu zanimanja. Za svako rođeno dijete žene bi dobivale po pet tisuća američkih dolara. Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.
U Libiji nisu postojali računi za struju jer je bila besplatna za sve građane, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama koje su sve bile državne. Gadafi je izlazio u susret mladencima. Svaki mladi bračni par dobivao je od države po 50.000 američkih dolara kako bi kupio stan i zasnovao obitelj. Država je participirala čak i u kupovini automobila za 50 posto, a gorivo je koštalo 0,14 dolara za litar.
Likvidirao je sve protivnike - i o tome pričao svima
Libija je tako postala bogata zemlja kojom navodno vlada narod, a kontrolira ju predsjednik. Financijski procvat omogućio mu je da realizira i neke socijalne projekte poput stanogradnje. Stanovništvo je iz potleušica masovno preselio u moderne stanove, s tekućom vodom, strujom i satelitskom televizijom. Godinama su se europski političari željeli od Gadafija za naklonost, ugovore, naftu i pristup tržištu.
Promijenio je brojanje godina. Više se nisu brojale po kršćanskom kalendaru, nego prema hidžri, a promijenio je i rimske nazive mjeseci.
Protivnike režima i svoje vlasti likvidirao je i u Libiji i u inozemstvu i o tome se nije libio govoriti. Godine 1982. kazao je da je "odgovornost libijskog naroda da likvidira tu bagru koja narušava libijski ugled u svijetu".
Surađivao je i s brojnim terorističkim organizacijama i to je najpoznatiji dio njegove vanjske politike. Gadafijeva Libija je zbog toga i zbog napora da stvori oružje masovnog uništavanja bila od političkim i ekonomskim sankcijama Zapada.
Pažljivo njegovao svoj imidž
Povratak u međunarodnu zajednicu, ili barem njen zapadni dio, osigurao je 2003. kada je javno odustao od oružja masovnog uništavanja i osudio terorizam. Tadašnji britanski premijer Tony Blair otputovao je ubrzo u Tripoli da pozdravi novog saveznika u »ratu protiv terora« kako je tada nazivan Gadafi. Pukovnik je tako od krvoločnog terorista za Zapad u kratkom roku postao poželjan saveznik i poslovni partner.
Pažljivo je njegovao svoj imidž. Na odijevanje je jako pazio, a čuvale su ga isključivo žene. Nije se držao ni uobičajenog diplomatskog protokola. Na Generalnoj skupštini UN-a 2009. u SAD-u umjesto predviđenih 15 minuta govorio je skoro dva sata. Tada je, zatražio je da bivše kolonijalne sile isplate Africi 7.700 milijardi dolara kao odštetu, zapitao se je li svinjska gripa stvorena u tajnim vojnim laboratorijima, Vijeće sigurnosti je nazvao »vijećem terora«, a na kraju je javno zatražio da mu se kaže tko je ubio Kennedyja.
Zelenu knjigu svatko mora pročitati
Gadafi je 1975. objavio Zelenu knjigu, djelomično inspiriranu Crvenom knjižicom Mao Zedonga. U njoj je u aforizmima izložio svoj pogled na svijet i političko i društveno uređenje. Po njegovom nalogu svaki Libijac trebao ju je pročitati, pa je tako uvedena u školski program. Učenici su ju proučavali dva školska sata tjedno. Gadafi u knjizi odbija liberalnu demokraciju, slobodu medija, ali i kapitalizam. Zalaže se za libijsku inačicu socijalizma i za svoju varijantu direktne demokracije gdje bi se državom upravljalo preko narodnih vijeća.
Libija - prva neeuropska zemlja koja je priznala Hrvatsku
Tito je rano zadužio Gadafija. Jugoslavija je prva priznala novu vlast u Tripoliju 1969. godine. Pukovnik je maršalu ostao vjeran za života, ali i poslije njegove smrti. Gadafi je često isticao da mu je Tito bio uzor, i kao čovjek i kao državnik, i njihova je bliskost iz 70-ih godina prošloga stoljeća svakako jedan od faktora koji je pridonio blagonaklonoj politici libijskog vođe prema neovisnoj Hrvatskoj. Libija je, naime, 1993. bila prva neeuropska zemlja koja je priznala Hrvatsku, a tome je 1992. prethodio službeni posjet Libiji Stjepana Mesića, koji je tada obnašao funkciju predsjednika Hrvatskog sabora.
Druženje s Titom
Josip Broz Tito,često se susretao s tada mladim libijskim pukovnikom. Tito je u čast svom 50 godina mlađem prijatelju Gadafiju, 1977. na Brijunima priredio svečanu večeru na kojoj je uzvanike zabavljala operna pjevačica Gertruda Munitić.
Bila su servirana vrhunska hrvatska vina. Gadafi je unatoč svojoj vjerskoj pripadnosti rado kušao vina, a najviše mu se svidjela bijela malvazija proizvedena od grožđa iz Titova vinograda na Vangi. Gadafijevi kuhari na Brijunima su klali janjce, koje su dovezli iz Libije. Svom vođi su pekli svježe meso jer mu je to bio omiljeni specijalitet. Na Brijunima mu je Tito dao na raspolaganje raskošnu vilu Brijunku.
Oženio Mostarku Sofiju
Gaddafi je imao osmero djece. Prvi sin mu je iz prvog braka dok su sva ostala djeca iz drugog braka sa Hrvaticom iz Mostara Sofijom Farkaš koja je nakon udaje promijenila ime u Safiya Farkach Gadafi.
Upoznao ju je kad je studirajući u bivšoj Jugoslaviji došao u Mostar u okviru tadašnje prakse razmjene studenata. Pohađao je “Vazduhoplovnu akademiju“ u Mostaru. Sofija je unuka nekadašnjeg austrijskog školskog okružnog nadzornika u Mostaru Ivana Farkaša i u tom vrijeme bila je jedna od najljepših djevojaka u gradu.
Upozoravao na vrijeme: 'Europi slijedi kaos!'
U ožujku 2011. godine, Gadafi je upozorio da bez stabilne Libije neće biti nikoga tko će kontrolirati bezbroj izbjeglica iz Afrike i Bliskog istoka koji će bježati u Europu
- Milijuni izbjeglica preplavit će europske granice i definitivno iznenaditi zapadne političare. Milijuni crnaca preko Mediterana mogu prijeći u Francusku i Italiju, ali Libija igra ulogu u sigurnosti na Mediteranu. Vjerujte, Mediteran će postati more kaosa - izjavio je libijski lider Moamer Gadafi sedam mjeseci prije nego što je brutalno pogubljen.
U otvorenom pismu koje je objavio ruski dnevnik Zavtra u svibnju 2011. Gadafi je napisao:
- Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO-a! Bombardirate zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike ka Europi, i teroristima Al Kaide. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorjet ćete u paklu zbog tisuća migranata iz Afrike, i zbog podrške Al-Kaidi. To će biti tako. Ja nikada ne lažem. Ne lažem ni sada - napisao je Gadafi nekoliko mjeseci prije nego što je ubijen.
Nitko ga nije slušao. Umjesto toga, Zapad je pokrenuo vojnu intervenciju da sruši Gadafija s vlasti i od Libije nije ostalo ništa. A baš kako je Gadafi prorekao, Mediteran je postao more kaosa na kojem tisuće izbjeglica pristižu u Europu. Mediteran se zaista pretvorio u grobnicu, jer je za mnoge to putovanje postalo i posljednje.
'S vlasti ću otići jedino ako umrem'
Veliki prosvjed protiv Gadafijeve vladavine počelo je u veljači 2011. Ono što je u početku bila mirna pobuna protiv vlasti preraslo je u velike borbe. Pobunjeničke snage munjevito su napredovale uništavajući snage Gadafija. Zauzeli su Tripoli, Sirt i ostale velike libijske gradove. Gadafi u početku nije previše brinuo oko svega, no voda je došla do grla nakon što su ga počeli napuštati ministri. Otkaz je dalo i nekoliko veleposlanika i diplomata. S obzirom na to da Gadafi nije pristajao na primirje u sve su se umiješale snage NATO-a, koje su vršile dodatni pritisak na libijskog vođu.
Nakon što je postalo jasno da borbe neće prestati, Gadafi se s obitelji povukao iz javnosti te je pobjegao. Svojim pristašama javljao se samo audio i video porukama koje je emitirala libijska nacionalna televizija.
Gadafi nije želio otići s vlasti te je isticao kako će s vlasti otići jedino ako umre.
Ubijen u svom rodnom Sirtu
Veliki dio Tripolija je 25. kolovoza 2011. pao u ruke pobunjenika, koji su nakon toga osnovali Nacionalno tranzicijsko vijeće koje se shvaćalo kao glavno tijelo koje odlučuje o sudbini Libije. Moamer Gadafi tada je službeno ostao bez vlasti.
Za vrijeme čitavog Gadafijeva bijega mediji su nagađali kako će Gadafi tražiti azil u nekoj od zemalja s čijim je trenutačnim ili bivšim čelnicima bio u dobrim odnosima. Između ostalog, govorilo se i kako će doputovati u Hrvatsku, gdje se također navodno trebao skrivati.
Gadafija su pobunjeničke snage ubile 20. listopada. Likvidirali su ga u rodnom Sirtu, njegovom najjačem uporištu i skloništu metkom u želudac i glavu.
Sada narod žali za njim...
Prošlo je skoro sedam godina otkad je ubijen Gadafi, a stanovnici te zemlje otad žive u posvemašnjem kaosu. Mnogi od njih žale i plaču za diktatorom. Libijci su dobili bezakonje, teror,vladavinu sile, trgovinu robljem i svi masovno bježe u Europu. U toj zemlji ne zna se tko točno vlada jer se za vlast međusobno bore svi...