Posljednjih petnaestak godina Luc Besson najznačajnija je figura francuske kinematografije. Njegova uspješna karijera počela je sredinom osamdesetih režiranjem filma “Podzemlje“, nakon čega su slijedili hitovi “Veliko plavetnilo“, “Nikita“, “Leon profesionalac“ i “Peti element“. Nakon redateljskog vrhunca dosegnutog krajem devedesetih, Besson odlučuje 2000. godine pokrenuti vlastitu filmsku kompaniju EuropaCorp te se, osim režijom, počinje baviti produciranjem i pisanjem scenarija za filmove drugih redatelja.
Najpoznatiji filmovi koje je on producirao su franšize “Taksi“ i “Transporter“, dva dijela filma “96 sati“ i mnogi drugi, pri čemu je Besson uspio privući brojne holivudske zvijezde da glume u njegovim filmovima. Posljednji takav primjer, viđen u našim kinima, je film “Malavita“ s Robertom de Nirom i Michelle Pfeiffer u glavnim ulogama.
S Lucom Bessonom razgovarali smo za Express u njegovoj prekrasnoj vili s bazenom na periferiji Cannesa. Financijski je izuzetno uspješan, ali u Francuskoj su o njegovom radu podijeljena mišljenja. Dok ga jedni hvale, drugi smatraju da je njegova kompanija EuropaCorp pretvorila francuske filmove u holivudske, s puno akcije i mrtvih. Kad sam to spomenuo Bessonu, samo je odmahnuo rukom i rekao: “Baš me briga za takve komentare“.
Posljednjih godina više se bavi produkcijom filmova i pisanjem scenarija, a manje režijom, koju povjerava mladim redateljima.
Express: Kakvima vam se čine ti mladi redatelji kojima, zapravo, vi dajete posao?
- Pomalo su tvrdoglavi, ali u pravilu su to jako dobri mladi redatelji. No ta tvrdoglavost je često karakteristika redatelja debitanata. Boje se da će im producent uzeti njihov film i prekrojiti ga po vlastitoj želji. Zato mi znaju vikati ‘Nemoj mi ovo promijeniti, nemoj mi ovu scenu izbaciti’. Ja im dajem svu moguću slobodu i dovoljno vremena da snime film, ali na kraju se ipak i mene kao producenta nešto pita. U mojim ugovorima s njima stoji kako ja imam pravo odlučiti kako će izgledati završna verzija filma, ali tu mogućnost nikad ne koristim. Zašto? Zato što će se redatelj osjećati poniženo i kad krene promocija filma diljem svijeta, on će bezvoljno odgovarati na pitanja novinara jer će biti razočaran. Sve se svodi na razgovor između mene i redatelja. I ja tad kažem redatelju: ‘Gledaj, u sredini filma nije jasno zašto je glavni lik napravio to što je napravio. Vrati se, molim te, u sobu za montažu i riješi taj problem’. Ponekad redatelj kaže da se ne slaže sa mnom. Tad pozovem u kinodvoranu sve ljude koji su radili na filmu, pustim im film i pitam ih za mišljenje. Kad svi oni kažu da vide isti problem u filmu kao i ja, tad kažem redatelju: ‘Dakle, to nije problem samo za mene već za sve ljude koji su radili na filmu’. E tad on kaže: ‘U redu, shvaćam’ i ode u sobu za montažu.
Express: U vašim filmovima, bilo da ste ih režirali ili producirali, žene su uvijek vrlo snažne osobe. Kako to da žene uvijek predstavljate kao heroine?
- Da, ljudi najčešće misle kako muškarci trebaju biti snažni, a žene trebaju biti slabe. Mene uvijek privlači ono nešto žensko kod muškaraca, nešto što ih čini slabima, dok me, s druge strane, zanima ono snažno, muževno, kod žena. Uzmite za primjer mršavu 17-godišnjakinju Ivanu Orleansku, koja želi spasiti Francusku s mačem u ruci, onda me to zanima daleko više no kad Arnold Schwarzenegger u takvoj ulozi spašava svijet. Uostalom, tad znam da će Schwarzenegger pobijediti. Međutim, kada ta mršavica s užasno teškim mačem krene u borbu, svatko se pita kako će to napraviti. I to je uvijek fascinantnije od snažnih muškaraca u akciji.
>>> Više pročitajte u Expressu