Kakav je odnos u današnjoj Hrvatskoj prema spomenicima NOB-a i žrtvama Pavelićeva režima, nažalost, zaista nije potrebno posebno objašnjavati. Nedavno provedena inicijativa oživljavanja sjećanja na čudesno djelo Vojina Bakića u Kamenskoj, Spomenik pobjedi naroda Slavonije, potpuno sramotno i nepotrebno srušenog 1992. godine, iskorak je prema promjeni tog odnosa, koji ujedno otvara i pitanje o poziciji drugih, možda ne srušenih, ali zato mahom zanemarenih spomenika, vrhunskih arhitektonskih i umjetničkih ostvarenja. Nije nimalo nevažno to pitanje, kao ni njihova uloga u kolektivnom sjećanju i obrazovanju novih naraštaja, prije svega, to su najljepše opomene koje smo mogli dobiti. Uz Vojina Bakića (čija djela trpe nesumnjivo najgori tretman po pitanju nebrige današnje države prema tom dijelu svog nasljeđa), još su dva ključna autora materijalizirala mučno sjećanje virtuoznim strukturama. Vojin Bakić reflektirao je krajolik čeličnim, biomorfnim formama, geometrije betona Dušana Džamonje izrastaju iz i nadrastaju svoju okolinu, a zaigranost simbolike Bogdana Bogdanovića, pak, poglavlje je za sebe.