Mnogi profesori znaju taj izraz lica.  Pogled tate usmjeren u pod i nelagodno vrti palčeve dok objašnjava da je mali imao virozu, gadno je kašljao i da će donijeti ispričnicu liječnika. Sigurno dolazi u ponedjeljak odgovarati usmeno za taj ispit.

 Majka, pak, samouvjereno gleda profesora u oči i kaže: Da, bila je bolesna, znate to su neki ženski problemi... Bolje me nemojte ništa pitati. Znate to su te godine... 

Često profesori imaju ovakve situacije u kojima izbjegavajući lošu ocjenu ili test u dogovoru sa svojom djecom roditelji gledaju profesore u oči i lažu. Znaju to profesori dobro... Znaju to i djeca. 

Šalju li time poruku da se trud ne isplati i da se ne treba biti odgovoran prema svojim obvezama. Kako će to kasnije utjecati na ponašanje djeteta i socijalizaciju. 

Može li se to kasnije loše odraziti i na gospodarstvo ako djecu ne učimo odgovornosti i da priznaju svoje greške, nego da se mogu izvlačiti? 

Pa što ako padne razred? Je li to najgore što mu se može dogoditi u životu? 

Nije li bolje priznati da postoji problem i pokušati ga sustavno riješiti...