U proteklim godinama, posebno tijekom i nakon pandemije koronavirusa, obrazovni sustavi diljem svijeta i mladi općenito suočavaju se s novim problemima i izazovima. Također, pretjerana upotreba tehnologije imala je prilično loš utjecaj na mentalno zdravlje djece, kao i na njihovu sposobnost učenja.
Sveučilišni profesor Pasi Sahlberg, nagrađivani finski stručnjak u području obrazovanja, za 24sata govori o globalnoj krizi u obrazovanju te rješenjima na pitanja koja muče i hrvatsko školstvo.
Nedavno ste govorili o tim problemima u Dublinu. Koji su najveći izazovi u obrazovnim sustavima trenutno? Je li riječ o promjeni pristupa učenju, nedostatku dobrog savjetovanja u školama, različitim potrebama učenika, problemima s pretjeranom upotrebom tehnologije?
Zanimljivo je kako obrazovni sustavi diljem svijeta dijele neke zajedničke velike izazove. Evo tri od njih koje podupiru dostupni međunarodni podaci.
Prvo, bez obzira na česte reforme obrazovanja i rastuće investicije u obrazovne sustave, odgojno-obrazovna postignuća učenika nisu se poboljšala. Zapravo, rezultati učenja u čitanju, matematici i prirodnim znanostima u mnogim zemljama su u opadanju tijekom proteklih dvadeset godina. Dokazi iz OECD-ove međunarodne PISA baze podataka potvrđuju ove silazne trendove. U nekim slučajevima, nacionalne procjene pokazuju mala poboljšanja s vremena na vrijeme, ali nema dokaza da su odgojno-obrazovna postignuća učenika danas bolja nego što su bila u prošlosti.
Obrazovni sustavi nisu dobri za siromašne
Drugo, iako se često tvrdi da je sustav obrazovanja ekvilizator socioekonomskih nejednakosti u našim društvima koji promiče društvenu pokretljivost, obrazovna pravednost (koja uključuje ideje pravednosti i inkluzije) u opadanju je u većini obrazovnih sustava. Na primjer, jazovi u postignućima u čitanju i matematici između djece koja žive u bogatim i siromašnim obiteljima (i zajednicama) čak se još i više produbljuju tijekom osnovne i srednje škole, umjesto da se sužavaju kako to nacionalne obrazovne politike i reforme često očekuju. Obrazovne nejednakosti koje se pogoršavaju tijekom godina školovanja posebno su prisutne među manjinskim populacijama, poput imigranata, etničkih skupina i socijalno-obrazovno ugrožene djece.
'Ne osjećaju pripadnost školi'
Treće, angažiranost učenika u njihovom školovanju u stalnom je opadanju od početka ovog stoljeća. Angažman učenika može se definirati kao razina aktivnog sudjelovanja i unutarnje motivacije koju učenik pokazuje u školi. Istraživanja tijekom proteklih desetljeća pokazala su da se globalno učenici manje angažiraju u svom obrazovanju kako prolaze kroz osnovne i srednje škole. Prema najnovijim podacima OECD-a o PISA-i sugeriraju da je sada došlo i do pada 'osjećaja pripadnosti' učenika njihovoj školi. Nije uopće ni potrebno spominjati da što su manje učenici angažirani u vlastitom učenju u školi, manje je vjerojatno da će dobro učiti ili postići svoje obrazovne maksimume u školi.
Reforme su zastarjele
Obrazovni sustavi diljem svijeta sada traže rješenja koja bi ih izvela iz ove nezgodne situacije. Međutim, nažalost prečesto nacionalne obrazovne politike i njima povezane reforme tendiraju samo da rade više istih stvari koje su ih paradoksalno i dovele do ovih problema, umjesto da pronađu nove načine za rješavanje istih povećavajući pravo glasa učenika i njihovog aktivnijeg sudjelovanja u vlastitiom obrazovanju. Većina obrazovnih sustava danas još uvijek ne shvaća da se obrazovni sustavi mogu poboljšati samo kada obrazovne politike i financiranje škola pravilno adresiraju obrazovne nejednakosti. To bi zahtijevalo, između ostalog, razumijevanje da učenje i dobrobit (wellbeing) idu zajedno kao ključni ishodi obrazovanja. Kada se učenici osjećaju dobro, tada će i učiti dobro.
Dajte slobodu nastavnicima
Lideri obrazovnih sustava trebaju razumjeti da rješavanje ovih velikih izazova s kojima se većina obrazovnih sustava (uključujući Finsku i Estoniju) danas suočava zahtijeva nove načine razmišljanja, ne samo o tome što bi reforme obrazovanja trebale pokušati promijeniti, već i o tome kako se ta promjena ili transformacija u obrazovnim sustavima uspješno događa. Dani kada su ministri obrazovanja pokretali reforme kurikuluma na razini sustava ili uvodili nove načine poučavanja djece u njihovim školama su prošli. Naravno, oba su nužna, ali nisu dovoljna za činjenje škola atraktivnijim i znatiželjnijim mjestima za današnju mladost. Uspješna transformacija u obrazovnim sustavima zahtijeva da su nastavnici i ravnatelji stvarno uključeni kao partneri u sukreiranju novih sustava obrazovanja i da škole pružaju učenicima stvarne prilike za korištenje svojih glasova te angažiranost u uključivanje i vođenje vlastitog učenja unutar i izvan škole. Isto tako, partnerska angažiranost roditelja, kao i lokalne zajednice sa školom izuzetno je važan faktor.
U vašoj knjizi "Vjerujemo učiteljima: Finski put prema škola svjetske klase" (2021.) govorite o liječenju nepovjerenja u obrazovni sustav. Vidimo to u Hrvatskoj, ali to je i rastući problem diljem svijeta. Zašto roditelji i učenici gube povjerenje u škole?
Zaista je važno pitati zašto roditelji, ali i učenici, gube povjerenje u škole. Dopustite mi da o tome govorim malo i zatim objasnim zašto je još važnije razumjeti kako izgraditi povjerenje između obrazovnih vlasti i nastavnika u školama.
Prvo, jedan od razloga zbog kojeg roditelji sve manje vjeruju u državne škole je dug period - barem tri desetljeća - prekinutih obećanja u neuspjelim obrazovnim reformama kako bi se škole učinile boljima za svu djecu. Važno je znati da opadanje povjerenja rijetko kada znači da roditelji ne vjeruju nastavnicima ili školama, već je često opadanje povjerenja u školu kao instituciju. Nažalost, uobičajeno je da svaka nova vlada koja preuzme dužnost iznese novu obrazovnu reformu koja će, kako tvrde, popraviti sve prethodne greške napravljene od strane prethodne vlade. Drugim riječima, škole su postale igrališta političkog nogometa umjesto mjesta produktivnog poučavanja i učenja.
Standardizirana testiranja su nepotrebna
Drugi razlog zašto bilježimo sve više i više učenika diljem svijeta koji kažu da nisu angažirani u učenju u školama i da je stoga njihov osjećaj pripadnosti onome što se događa u njihovim školama opada jest što mnoge škole i dalje pokušavaju uvjeriti mlade ljude da, ako žele usvojiti potrebna i korisna znanja i vještine, moraju to učiniti u školi te da su to naučili pokazati na standardiziranim ispitima. Većina mladih danas zna da to više nije tako. Dok škole nastavljaju inzistirati da učenici moraju dolaziti u školu da bi stekli znanja od jučer i memorirali činjenice koje imaju vrlo malu vrijednost u njihovim životima, učenici će i dalje gubiti povjerenje u škole. Rješenje je jednostavno: uključiti nastavnike i mlade ljude kao ključne partnere u preoblikovanju škola kako bi poučavanje i učenje bili bolje uravnoteženi između razumijevanja prošlosti i aktivnog sukreiranja budućnosti. Ono što buduće škole trebaju puno bolje raditi nego što su naše škole do sada radile jest prihvatiti da mladi ljudi imaju mnogo više sposobnosti za pozitivno oblikovanje svojih života, i života drugih, nego što im priznajemo.
Konačno, ako želimo promijeniti zamisao imidža i ideje škole za bolju budućnost, moramo pronaći način da situaciju u kojoj obrazovne vlasti, uključujući i ministre obrazovanja i druge vodeće osobe u sustavu, aktivno grade povjerenje u nastavnike i škole. To znači, kao što priča o Finskoj pokazuje, poduzimanje konkretnih djela kako bi se školama pokazalo da su pouzdane. Na primjer, nastavnici bi, uz odgovarajuću podršku i vodstvo, mogli igrati mnogo snažniju ulogu u dizajniranju vlastitih školskih kurikuluma, procjenjivati kako njihovi vlastiti učenici uče u školi, te imati riječ u prioritetima i smjerovima poboljšanja svoje škole i ulaganja u vlastiti profesionalni razvoj. Što više vlasti pokušavaju kontrolirati ove ključne dijelove rada nastavnika, to manje nastavnici i škole osjećaju da im se vjeruje da rade ono što zaista vrijedi. Izazov je u tome što izgradnja povjerenja traje vremena, a gubitak može nastati preko noći. Zato i ona poslovica kaže: Povjerenje dolazi pješice, a odlazi na konju!
Kako možemo uskladiti korištenje digitalnih medija u školama i kako možemo suzbiti pretjeranu upotrebu mobilnih telefona?
Pasi: Moj argument, podržan našim vlastitim istraživanjima i studijama provedenim globalno od 2015. godine, jest da je jedan od glavnih pokretača opadanja odgojno-obrazovnih postignuća učenika, dobrobiti (wellbeinga) i obrazovnih nejednakosti prisutna distrakcija uzrokovana digitalnim medijima i tehnologijama koje su praktički svim mladima danas dostupne cijeli dan svaki dan. Tek sada su vlade diljem svijeta, primjerice u Australiji, Kanadi i Europi, shvatile snagu negativne distrakcije djece uzrokovane pametnim telefonima i pretjeranom upotrebom ostalih digitalnih uređaja. Prošle godine UNESCO je prvi put pozvao na univerzalnu zabranu pametnih telefona u svim školama diljem svijeta. U prosincu je OECD zaključio prilikom objavljivanja rezultata PISA-e 2022. godine da su većina učenika negativno ometeni kako vlastitim, tako i pametnim telefonima svojih vršnjaka u školi. Masovni globalni padovi rezultata PISA-e iz 2022. godine uzrokovani su različitim faktorima, uključujući pandemiju COVID-19, ali jedan faktor koji možemo kontrolirati i pozitivno utjecati na učenje i dobrobit učenika u školi jest naučiti postaviti granice upotrebi pametnih telefona i tehnologije u i izvan škole.
Jednostavno zabranjivanje pametnih telefona u školama nije rješenje. Škole zajedno u partnerstvu s roditeljima (i njihovom djecom) moraju naučiti zdravijim i sigurnijim načinima života i učenja uz i sa digitalnim medijima i tehnologijama. Moja istraživanja o ovom pitanju u Australiji pokazuju da većina roditelja misli da i njih same također redovito ometaju pametni telefoni te da bi cijenili pomoć od škole kako bi saznali kako pomoći svojoj djeci u reguliranju digitalnih navika te time poboljšali njihovo digitalno blagostanje („digital wellbeing“). Važno je imati na umu da su digitalna distrakcija i loše digitalno blagostanje uobičajeni među svima nama i da smo u ovoj neugodnoj situaciji zajedno. Rješenje za zdraviju, sigurniju i odgovorniju upotrebu digitalnih medija i tehnologija može se postići samo radom na ovom izazovu zajedno. Ne bismo trebali kriviti učitelje, roditelje ili mlade zbog toga. To je pitanje o kojem trebamo jedni druge kako bismo sutra poboljšali stvari. Trenutni istraživački projekt koji vodim pod nazivom "Digitalno odrastanje u Australiji" upravo to čini.
Kako ekonomska nejednakost utječe na pravo na jednakost u obrazovanju? Kako Finska i Australija rješavaju taj problem?
Pasi: Povijesna je činjenica da odgojno-obrazovna postignuća učenika značajno koreliraju s njihovim socioekonomskim podrijetlom. Svijet se približio ostvarenju univerzalnog osnovnog obrazovanja, odnosno prava na obrazovanje, ali istovremeno se jednakost obrazovnih šansi i ishoda nije poboljšala. To znači da se obrazovanje u školi, općenito, čini korisnijim za privilegirane učenike, a manje za učenike koji su u nepovoljnijem položaju. Ukratko, općenito se borimo s poviješću i široko prisutnim jazom u učenju između različitih društvenih skupina djece u našim školama.
Finska i Australija već dugo imaju obrazovnu jednakost kao središnji element svojih obrazovnih politika. Finski moderni školski sustav, koji je dizajniran sedamdesetih godina prošlog stoljeća, temelji se na idejama o jednakim obrazovnim prilikama i jednakosti obrazovnih ishoda, što znači da svi učenici, bez obzira na njihovo obiteljsko podrijetlo, životne okolnosti, ili mjesto u kojem žive, bi trebali moći uspjeti u školama i obrazovati se do svojih najviših mogućih razina. U praksi, finski model školstva ne razdvaja učenike na temelju njihovih sposobnosti tijekom godina školovanja i aktivno usmjerava više resursa na djecu kojima je potrebno nešto više podrške kako bi uspjela. To znači da sve škole u Finskoj imaju sve vrste djece u njima, što je ponekad izazov za učitelje.
Australski primjer
Australija, koja nema jedan obrazovni sustav, već svih 8 država i teritorija imaju svoje sustave vladinih (javnih), katoličkih i neovisnih škola, ima vrlo različit pristup jednakosti obrazovanja. Australijske obrazovne politike mnogo su se više oslanjale na jednakost pristupa obrazovanju poticanjem vlada i financijskim potporama za proširenje raspona nevladinih škola kako bi roditelji imali više izbora za pronalaženje škole za njihovu djecu koja im se sviđa. To je dovelo do segregacije škola do te mjere da ako ste danas socioekonomski nepovoljno dijete u Australiji, vjerojatno ćete pohađati školu u kojoj su većina drugih učenika poput vas. Australija trenutno nudi svjetski kvalitetno školsko obrazovanje mnogim svojim mladim ljudima, vjerojatno za oko tri od pet njih, ali ne svima. Ono što se mora dogoditi u Australiji je zaustavljanje socijalne segregacije škola (samo još četiri druge OECD zemlje imaju više segregiranih škola od nas) i osiguravanje da sve javne škole dobiju resurse na temelju svojih obrazovnih potreba. Danas je 98 posto javnih škola u Australiji nedovoljno financirano što ugrožava napore učitelja da svoj djeci pruže "pravednu priliku", kako je obećano u australskoj nacionalnoj himni.
U Europi, ali i u SAD-u, postoji rastući problem s učiteljima koji prelaze u druge profesije. U Hrvatskoj vidimo da sve manje i manje STEM učitelja želi raditi u školama. Koje je rješenje da ih zadržimo u nastavi?
Nedostatak učitelja, općenito, postao je rastući globalni problem. Postalo je posebno teško u nekim predmetima, kao na primjer u STEM području. Ponovno, globalno, odgovor na zadržavanje učitelja u njihovim poslovima duže nego što to trenutno rade dvostruk je. S jedne strane, inspirativniji i profesionalniji radni uvjeti, te s druge strane konkurentnija plaća. Zvuči jednostavno i jest. STEM, na primjer, u stvarnom životu za većinu djece predstavlja znatiželju, eksperimentiranje, kreativnost i rješavanje problema. Ipak, u većini škola učitelji STEM-a (kao i mnogi drugi učitelji) traže da podučavaju zastarjele kurikulume iz udžbenika napisanih za učenje napamet. To nije ono što učitelji STEM-a, poput mene, smatraju poticajem za interes i aktivno uključivanje učenika u učenje kako bi razumjeli svijet oko sebe i svjetove unutar sebe. Stvaranje inspirativnijih i profesionalno nagrađujućih radnih uvjeta za sve učitelje znači manje vremena za administraciju, birokraciju i beskorisne sastanke, i više vremena za suradnju s drugim učiteljima, planiranje inovativnih i inspirativnih lekcija i učenja za učenike, te više stvarne podrške i pomoći od središnjih i lokalnih vlasti kako bi se sve to ostvarilo što bolje.
'Učitelji su dizajneri učenja'
Drugo, sve dok taj jaz u financijskoj kompenzaciji između rada učitelja u školama i rada u drugim profesijama ostane širok, bit će teško privući i zadržati učitelje za podučavanje STEM-a i drugih predmeta u školama. U mnogim zemljama diljem Europe i šire, plaće učitelja, općenito, zaostaju za ukupnim povećanjem u drugim područjima. Ne samo malo, već puno. Nije neuobičajeno vidjeti učitelje koji traže povećanje plaće od 10 posto ili čak više. Podučavanje u školi danas mnogo je zahtjevnije nego što je bilo prije desetljeća zbog tehnologije, umjetne inteligencije, novih raznolikosti učenika i njihovih identiteta u školama, te rastućih problema s wellbeingom, zdravljem kao i samim potrebama učenika. Učitelji nisu zaduženi za "predavanje kurikuluma" ili podučavanje skripti pripremljenih od strane nekoga drugog. Učitelji su dizajneri učenja i rješavatelji obrazovnih problema slični onima koji rade u drugim prirodnim znanostima ili inženjeringu. Većina učitelja odabire podučavanje jer je to poziv, misija s jakim moralnim ciljem. No, ipak bi trebali biti primjereno nagrađeni.
Najnoviji rezultati PISA-e pokazali su da su vještine učenika općenito drastično opale. Što se dogodilo između dva ciklusa? Koje su ključne lekcije iz PISA-e?
Istina je da je došlo do primjetnog pada između PISA-e 2018. i 2022. godine. Naravno, pandemija covid-19 koja je poremetila obrazovanje diljem svijeta, šaljući gotovo 2 milijarde djece da uče na daljinu iz svojih domova tijekom produljenih razdoblja, jedan je od razloga za te opale rezultate PISA-e globalno. Ali to nije sve. Kao što sam spomenuo, ishodi učenja učenika, kao i njihov wellbeing, opadaju već dugi niz godina i prije 2018. godine. Ono što je pandemija covid-19 učinila tim negativnim trendovima jest da ih je pojačala i učinila nejednakosti u školama i zajednicama još konkretnijima i vidljivijima. Vrlo je važno da kada tražimo odgovore na vaše pitanje ovdje, zapamtimo da stanje obrazovanja globalno prije pandemije nije bilo dobro. Izvješće Svjetske banke o ljudskom razvoju 2018. godine nazvalo ga je globalnom krizom učenja. Sada, što bi ključna lekcija iz PISA-e i pandemije covid-19 trebala biti s moje strane gledišta jest da je stara paradigma obrazovanja koja se oslanjala na povećanje konkurencije između škola, usku dominaciju akademskih predmeta poput pismenosti i matematike u školi, i strožu odgovornost putem standardiziranih testova i ispita za škole, zastarjela. Nema smisla razmišljati da bismo trebali "obnoviti bolje obrazovanje" kakvo smo imali prije.
Većini vlada nedostaje hrabrosti
Ono što podaci PISA-e tijekom vremena pokazuju jest da stara paradigma ne funkcionira i neće funkcionirati te da je sada pravo vrijeme za stvaranje nove paradigme obrazovanja. Prema mom mišljenju, zalažem se za, kako ga ja nazivam, humanistički model obrazovanja koji stavlja djecu u središte prepoznajući obrazovanje kao ljudsko pravo i zajedničko dobro, postavlja dublje učenje i wellbeing kao ključne ciljeve, te cijeni kreativnost i igru kao sredstva podrške razvoju i rastu cijelog djeteta. Dobra vijest je da takve vrste škola već postoje u različitim zemljama diljem svijeta, uključujući i ovdje u Australiji. Znamo kako one izgledaju i što je potrebno da ih stvorimo. Loša vijest je da većini vlada globalno nedostaje hrabrosti i vizije za promjenom zamisli imidža i ideje škole koji bi omogućile ovakav tip obrazovanja da procvjeta. PISA neće moći informirati donositelje politika da promijene smjer. Zapravo, osim ako ministri obrazovanja nisu izuzetno oprezni, PISA može obrazovanje odvesti unatrag u vrijeme koje već prošlo. Promjene koje nam trebaju u obrazovanju manje su vjerojatne da će doći odozgo iz obrazovnih sustava, već iz temelja, kao što smo vidjeli u mnogim drugim građanskim pokretima prije. Zato su snaga glasa učitelja, glas učenika, kao i partnerskija angažiranost roditelja i lokalne zajednice, sada važniji nego ikad prije.