Duhovi prošlosti i dalje dijele španjolsko društvo. Je li dugogodišnji neupitni vladar Španjolske general Francisco Franco koji je na današnji dan 1936. proglašen šefom države i generalisimusom, a vladao je zemljom sve do svoje smrti 1975. najobičniji fašistički diktator i imperijalist ili je osoba koja je bila dobar vođa koji je volio svoj narod i zemlju i vodio je čvrstom i pravednom rukom...
Neki smatraju da je u njegovo vrijeme zemlja bila "nedjeljiva i nekorumpirana" i da je strašno što se dugogodišnji španjolski lider prikazuje kao čudovište jer da je narod sada izgubio samopoštovanje i pripadnost domovini. Smatraju da je Franco zaslužan za mir nakon građanskog rata te demografski i ekonomski bum 1960-ih godina. Drugi pak govore o represivnom režimu i tisućama ubijenih, zatvorenih i nestalih tijekom desetljeća njegove vladavine te da bi do ekonomskog rasta došlo i bez Franca na čelu države.
Protivnici komunizma i socijalističke ideje veličaju Franca predstavljajući ga kao istinskog borca protiv „crvenog zla“ dok drugi smatraju da je cijenu njegove autokratske i fašističke vlasti platio upravo španjolski narod.
Nakon pobjede u ratu - apsolutna moć
Građanski rat od 1936. do 1939. izbio je u trenucima nestabilne situacije u Španjolskoj koja je bila uzdrmana velikom gospodarskom krizom i političkim previranjima. Franco je izvršio državni udar, pobijedio u ratu i preuzeo vlast u cijeloj Šapnjolskoj. Tijekom Drugog svjetskog rata, zadržao je neutralnost iako je svesrdno pomagao Fašističkoj Italiji i Trećem Reichu u ratu sa SSSR-om. Nakon rata Španjolsku je proglasio monarhijom, no nije odredio monarha i tu poziciju ostavio praznu, a on je postao de facto regent. No, ipak je nosio uniformu general-satnika inače predviđenu za kralja i odsjedao u palači El Pardo.
Uveo je diktaturu u kojoj je ugnjetavao neistomišljenike, a s političkom opozicijom sukobljavao se silom. Unatoč tome Španjolska je 1955. primljena u Ujedinjene Narode. Franco zapravo nije imao nikakvu konzistentnu političku ideologiju, osim žestokog antikomunizma i anti-anarhizma.
Zabranio je korištenje drugih jezika osim španjolskog jer je promovirao jedinstveni nacionalni identitet suzbijajući kulturne raznolikosti Španjolske. Borbe s bikovima i flamenco su promovirani kao nacionalne tradicije, a oni običaji koji nisu smatrani španjolskima bili su zabranjeni.
Bio je jako blizak s Crkvom iako nije bio pobožan katolik već više branitelj katoličkog svijeta. Katolicizam je proglasio državnom religijom, a od 1953. Vatikan mu je dopustio birati biskupe među kandidatima koje je predložio papa. Sve kulturne aktivnosti bile su žrtve cenzure, a mnoge su bile jednostavno zabranjene iz raznih razloga. Civilni brakovi koji su sklopljeni tijekom Druge Republike su službeno ukinuti i te brakove je trebala ozakoniti crkva. Homoseksualnost, pedofiliju i prostituciju je Zakon proglasio zločinima. A razvod, kontracepcijska sredstva i pobačaj su zabranjeni.
Osobno potpisivao smrtne kazne
Većinom gradova je patrolirala Guardia Civil, vojna policija za civile bila je glavni način socijalne kontrole. Franco je, kao i mnogi drugi u to vrijeme, sumnjao u masonsku urotu protiv njegova režima. Neki nešpanjolski autori su tu sumnju nazvali "opsesijom".
Franco je dao azil Anti Paveliću kad je iz Argentine došao 1957. godine u Španjolsku gdje je i umro dvije godine kasnije.
Franco je nastavio s osobnim potpisivanjem svih smrtnih kazni do samo par mjeseci prije svoje smrti, unatoč mnogim međunarodnim kampanjama koje su tražile da s tim prestane.
Nakon njegove smrti, Španjolska je postala demokratska zemlja. Na čelo zemlje došao je kralj Juan Carlos zakoniti nasljednik prijestolja. Franco ga je simpatizirao, a još je 954. dogovorio s njegovim ocem da će nakon njega Juan Carlos zasjesti na prijestolje.
Gradska uprava Madrida odlučila je krajem prošle godine promijeniti nazive tridesetak ulica koja još uvijek nose imena povezana s frankističkom diktaturom. Ipak će Franco u svjetskoj povijesti prvenstveno biti zapamćen kao posljednji fašistički vođa u Europi, koji je u krvi došao na vlast, diktatorski vodio zemlju te brutalno likvidirao sve svoje političke protivnike.
Nizak i piskutavog glasa znao je što hoće
Franco je potjecao je iz tradicionalno mornaričke obitelji i bio sjajan govornik. Završio je Vojnu akademiju i vrlo brzo napredovao. Franco je 1916. imao 23 godine i već je bio satnik, a hrabrost je pokazao na bojnom polju te je bio i smrtno ranjen. Njegovo preživljavanje dalo mu je status “čovjeka kojeg prati sreća“. Uskoro je postao najmlađi zapovjednik pješaštva u povijesti Španjolske, a nakon nekoliko godina i najmlađi general u Španjolskoj. Za razliku od ostalih generala, Franko je bio izuzetno nizak (163 cm) i piskutava glasa koji je podsjećao na ženski no to mu nije predstavljalo nekakav problem. Znao je što radi, što hoće i želi i prepreke nije vidio.
Cijeli je život proveo u braku sa sedam godina mlađom Maríom del Carmen Polo. Njegov kum na vjenčanju je bio kralj Alfons XIII. U baku je dobio kći Carmen Franco y Polo.
U trenutku kad se Carmen rodila njen je otac već bio visoki časnik u španjolskoj vojsci, a imala je devet godina kad je započeo Španjolski građanski rat. Carmen nije bila osobito angažirana u politici. Živjela je u Francovoj glavnoj rezidenciji – nekadašnjoj kraljevskoj palači El Pardo pokaj Madrida. U kapeli te palače čak se i udala, za kirurga Cristóbala Martínez-Bordiúa, koji je od djeda naslijedio visoku aristokratsku titulu markiza od Villaverdea. Nakon što je Francisco Franco preminuo, španjolski kralj Juan Carlos dodijelio joj je još višu titulu – vojvotkinje od Franca. Carmen je rodila sedmero djece, a neke su se njene kćeri i unuke udale u kraljevske i aristokratske obitelji.
Za razliku od svoje kćeri Francova supruga uvijek je bila uz svog supruga i svugdje ga je pratila. Bila je jedna od najutjecajnijih žena svog vremena i igrala je veliku ulogu u tadašnjem režimu.