Da se barem donekle nasluti tko je naručitelj egzekucije, a tko ubojica Stjepana Đurekovića, valjalo bi imati vražjeg strpljenja za slalom kroz zakučastu strukturu tajnih službi nekadašnje SFRJ, formalnih nadležnosti i još mutnijih mijena.
U svakom slučaju, njihova minuciozna gradnja pola stoljeća Jugoslavije postigla je kaos koji 30 godina nakon ubojstva izvrće političke interese: da “najdržavotvorniji“ Hrvati navijaju za njemački progon Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, nekadašnjih prvaka hrvatske Državne sigurnosti, pritom a priori amnestirajući najmanje preostalih - osam tajnih službi!
Premda će poslije nastati fundamentalna premisa da je svaka republika progonila emigrante vlastitoga zavičajnog podrijetla, postoje činjenice koje to demantiraju: 1975., tadašnji šef slovenske Službe državne varnosti vlastitim je potpisom odobrio likvidaciju hrvatskoga emigranta Nikice Marinovića na austrijskom teritoriju na kojemu su se slovenski ubojice jednostavno bolje snalazili od ostalih. Pri kraju Jugoslavije, Albanci i Kosovo bili su prioritetna meta makedonske “udbe“ na čelu s Mirkom Bunevskim, jednim od rijetkih među vodećim jugoudbašima kojeg je u postkomunizmu zahvatila lustracijska pravda. Naime, sigurnosno-obavještajni sustav SFRJ bio je složenac od šest republičkih Udbi, kako se kolokvijalno nazivaju. Tome valja dodati još dvije savezne organizacije: “bezbednosnu“ mrežu JNA, znanu kao KOS i SID, koji je servisirao vanjske poslove SFRJ s hobotnicom rezidenata po konzulatima i inofilijalama trgovačkih kompanija. U desetljećima neprijeporna jedinstva beogradski uvozno-izvozni monopolist Genex važio je kao najzgodnije pokriće za inozemne operacije jugoagenata. No, kako se Jugoslavija pomalo dezintegrirala, tako se neprimjetno razbijao i Gineksov monopol. Mijenjali su se također formalni odnosi republičkih “udbi”.
>>> Više pročitajte u Expressu...