Odnosi između Hrvatske i Srbije kontrolirano su loši. Sa stanovišta međunarodnog poretka, slobodnog tržišta, sigurnosti financijskog i bankovnog poslovanja itd, te urednog funkcioniranja svih poluga liberalnog kapitalizma, ti odnosi mnogo su bolji nego da su dobri. Jer dobri odnosi između suverenih država uvijek se mogu pokvariti. Odnosi između Hrvatske i Srbije sa stanovišta međunarodnog poretka i financijskih gospodara ovih dviju zemalja, savršeni su, jer su nekvarljivi. Sa stanovišta običnih građana, pak, kao i sa stanovišta dviju živih i bliskih kultura, ti odnosi traumatični su, frustrirajući, te često bolni i izluđujući kao kamen u bubregu i manična depresija. Jedino što se u odnosima između Srbije i Hrvatske mijenja jest inicijativa jedne ili druge strane u održavanju međusobnih odnosa lošim. Većinom, inicijativu imaju Hrvati, osim u onom kratkom razdoblju pred ulazak u Europsku Uniju, kada su ovim zemljama predsjedavali Josipović i Tadić, i kada je s hrvatske strane trebalo stvarati iluziju da postoji iskrena želja za prijateljstvom i europskim nadilaženjem svih nacionalističkih resantimana i podjela iz međusobne krvave povijesti. Ta želja bila je s hrvatske strane autentična taman koliko će autentična biti Josipovićeva opera “Lennon”. No, premda su, rekosmo, u održavanju međudržavnim odnosima lošim inicijativu mnogo češće imali Hrvati, srpska strana tome se nikad nije protivila. Interes za lošim, a onda i za još gorim, uvijek je bio zajednički.

Stigla nas je vijest da je Srbija protjerala prvog tajnika Veleposlanstva RH u Beogradu Hrvoja Šnajdera. U priopćenju pozvali su se na deveti članak Bečke konvencije u kojem, da skratimo, piše da zemlja domaćin može takvo što učiniti u bilo kojem trenutku, s obrazloženjem ili bez obrazloženja. Pridodali su da je Hrvoje Šnajder “grubo izašao iz okvira diplomatskih normi i prekršio Bečku konvenciju”. Večernje novosti, dnevnik blizak vlastima, navodi kako “u pitanju je dokumentirana špijunaža i vrbovanje za rad za hrvatsku službu”. Ovaj, pak, građanin Republike Hrvatske u špijune ne vjeruje, jednako kao što ne vjeruje u Djeda Mraza i Jamesa Bonda. Kada bi špijuni u današnje vrijeme i postojali, što bi to hrvatski špijuni mogli špijunirati po Republici Srbiji? Svaki će se hrvatski nacionalist suglasiti da u Srbiji ne postoji ništa veliko i važno, što bi bilo vrijedno špijuniranja i čime bi Srbija mogla nauditi hrvatskim moćima. Kao što će se i svaki srpski nacionalist suglasiti da u Hrvatskoj nema ničega što bi moglo ugroziti silnu srpsku moć. To je isto kao kad bi Amerika špijunirala Lihtenštajn! I to osiromašeni Lihtenštajn. (Samo jedno moglo bi kvalificirati Hrvoja Šnajdera za špijuna. Njegova savršena anonimnost. Sudeći po nalazima na internetu, taj čovjek zapravo i ne postoji…)

Zašto je onda Srbija protjerala prvog tajnika Veleposlanstva RH? Je li zato što su 17. prosinca u Srbiji parlamentarni, a u Beogradu, recimo, i gradski izbori? Ili zato što od javnosti treba sakriti nešto što s Hrvatskom i Hrvatima nema nikakve veze? A moguće je čak i to da se radi o predizbornom nadmetanju Socijalističke partije Srbije, koju predvodi ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, i Srpske narodne stranke, predsjednika Aleksandra Vučića. Dačić bere predizborne poene u publici i provocira pažnju medija, tako što protjeruje nekakvog Hrvoja Šnajdera? Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH odgovara: “U potpunosti odbacujemo osnovu za protjerivanje akreditiranog hrvatskog diplomata”. Ali i: “Ministarstvo vanjskih i europskih poslova zadržava pravo odgovoriti na ovaj potez u vrijeme i na način koji odabere.” Što, otprilike, znači da će, kad to zatreba Plenkoviću ili njegovim koalicijskim partnerima, od Pupovca do Zekanovića i nazad, Zagreb protjerati nekog Srbu Terzića, dakle srpsku varijantu Hrvoja Šnajdera. Ali ne, nemaju oni strpljenja za to, oni se dječje osvećuju, pa neće proći ni dvadeset i četiri sata i već će ministarstvo u Zagrebu pronaći Srbu Terzića, njegovo ime je Petar Novaković. Pritom, ugađajući svom neizlječivom kompleksu manje vrijednosti, pobrinuli su se da protjerani Srba Terzić bude više pozicioniran diplomat od Hrvoja Šnajdera. Tako da su Srbiji ostavili kusur za dalje unazađivanje kontrolirano loših odnosa dviju država.

Već dvadesetak godina sam kao pisac prisutan i na srpskoj javnoj, kulturnoj i književnoj sceni. Kao što sam prisutan i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, ili recimo u Poljskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Ukrajini, Bugarskoj… Ali u Srbiji malo više i intenzivnije. Zašto? Možda zato što se moje knjige u toj zemlji ne trebaju prevoditi, možda zato što uživam u putovanjima u Beograd (premda inače uopće ne volim putovati), a možda i zato što tamo postoji doista brojna publika koja čita moje knjige i smatra me svojim piscem. Uglavnom, u Beogradu svake godine, kod moga tamošnjeg izdavača, biva objavljena barem jedna moja nova knjiga, i to u nakladi koja nikad nije manja od one koju ta ista knjiga ima u Hrvatskoj. Redovno sudjelujem na promocijama i na književnim sajmovima i festivalima, te žalim što nemam toliko vremena da putujem na predstavljanja svojih knjiga po unutrašnjosti Srbije, gdje me neprestano zovu. U tih dvadesetak godina znalo je biti da za događaje u kojima sudjelujem, ili su priređeni meni u čast, organizator, ne pitajući me ništa, uputi poziv u Veleposlanstvo RH. Naravno da se nikada nisu odazvali. Događalo se i to da im, opet me ne pitajući - jer ja bi ih dobronamjerno odgovarao, pošalju prijedlog za suorganizaciju ili sufinanciranje nečega u čemu ja u Beogradu ili u Novom Sadu sudjelujem. Ako bi i odgovorili, bilo je to s mrzovoljom, koja je katkad prelazila granice diplomatske ljubaznosti. Jednom jedna je dama iz Veleposlanstva, može biti da je i ona bila prva tajnica, kao i ovaj Hrvoje Šnajder, u obilasku Sajma knjiga - jer te se godine Hrvatska nešto bogatije predstavila - naišla i na štand mog izdavača, koji joj je ljubazno pokušao učiniti čast darivanjem moje knjige. Dama, mogli bismo reći i kokoš, umorno je uzdahnula i kokodaknula da ona, ipak, preferira neke druge pisce… I tako mijenjale su se u Hrvatskoj vlade, a s vladama i s vremenom koje neumitno teče i diplomatske garniture u vili zakovanih prozora, u Kneza Miloša ulici, ali jedno će svakoj biti svojstveno: hladnoća, neljubaznost, neprisutnost i izrazito neprijateljstvo prema svemu što iz Hrvatske stiže, a ne uklapa se u formu kontrolirano loših odnosa sa Srbijom, niti je sklono nacional-šovinističkim predrasudama o Srbima, radi čijeg je opstajanja, uostalom, i stvoren ovaj model tobož hejterskih diplomatskih odnosa dviju država. Tako sam i shvatio da nije problem u meni: kokoš koja “preferira neke druge pisce”, neće drukčije tretirati ni ostale žive hrvatske autore koji danas nešto znače u Srbiji (a to su Damir Karakaš, Olja Savičević Ivančević, Zoran Ferić, Ante Tomić, Želimir Periš i vjerojatno još poneko). Hrvatsko- srpska međudržavna mržnja je nježna i fragilna koliko i ljubav između dvoje ljudi, ona bračna i izvanbračna, i mogu je, tu nježnu mržnju, narušiti čak i pisci, koji su po prirodi stvari, jedva malo poznatiji i društveno utjecajniji od Hrvoja Šnajdera i Srbe Terzića. Uostalom, da nije te nježne mržnje, ili te nježnosti u mržnji, zar bi Zagreb baš Hidajeta Biščevića slao u Beograd za veleposlanika?

Naravno, nije Veleposlanstvo RH u Beogradu imuno na kulturu i na kulturne događaje. Kada neka markantna estradna ličnost zapjeva u Štark areni, eto ti njih. Viđa ih se, pače i kao suorganizatore, kada se netko s visokim umjetničkim pretenzijama, a na desnim je marginama hrvatske kulturne scene, odvaži na misionarski čin gostovanja u Beogradu. Postoji kod hrvatskih nacionalista ta bizarna potreba da im se umjetnički genij prizna upravo u Beogradu. Ili im se to čini lakšim i, za početak, jednostavnijim, nego u Beču ili Berlinu, ili za Beogradom hrvatski nacionalist čezne, jer se nigdje ne osjeća toliko i tako Hrvatom kao tamo? Bog zna što bi moglo od toga svega biti, ali što god bilo, usamljenici iz vile u Kneza Miloša žude da ih takvi što češće obiđu.

Odnosi između Hrvatske i Srbije kontrolirano su loši. Kada bi ove dvije zemlje, ili barem jedna od njih, postale stvarno suverene, ali ne samo u državnom, nego i u nekom mnogo važnijem, društvenom, kulturnom i kulturno-identitetskom smislu, ti bi odnosi postali dobri. I to bez ičijega truda i nastojanja, jednostavno zato što ne bi bilo unutarnjopolitičke potrebe u Hrvatskoj i u Srbiji da odnosi budu kontrolirano loši. Niti bi, eventualno, jedna nesuverena suparnica u odnosima bila dovoljna da ih održi takvima, kontrolirano lošim.