Dr. Doolittle, čuveni veterinar iz školske lektire, imao je stvorenje gurnime-povuciga, životinju u obliku ljame čije su dvije glave bile postavljene na suprotne strane tijela.

Tako sada izgleda hrvatska vanjska politika.

Svaka glava misli svoje i svaka vuče na svoju stranu.

Jedna, bez konzultacija s drugom, glasa protiv rezolucije UN-a za prekid vatre i primirje na Bliskom istoku, a ona druga, direktno suprotno prvoj, uporno optužuje Ukrajinu, Ameriku i Europu za brutalnu rusku agresiju na susjednu državu.

I obje nanose štetu vanjskopolitičkom ugledu Hrvatske.

Tko nanosi štetu?

Predsjednik Zoran Milanović ovoga je vikenda osudio glas Hrvatske u UN-u i naglasio kako je "u ovom delikatnom slučaju Vlada RH svojom nepromišljenom i štetnom odlukom obilježila Republiku Hrvatsku kao protivnika mira i kršitelja međunarodnog humanitarnog prava te tako nanijela dugoročnu štetu međunarodnom ugledu Hrvatske".

Na to je uzvratio ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, poručivši predsjedniku kako ne može govoriti o ovim temama "s obzirom na to da je nanizao toliko diplomatskih gafova, osramotio Hrvatsku i nanio nam štetu".

Da bi zatim sam Grlić Radman izjavio kako je "većina članica EU bila protiv rezolucije UN-a", premda su protiv zapravo bile samo četiri članice, Hrvatska, Austrija, Mađarska i Češka.

Rusi i Amerikanci

I ta bipolarnost, šizofrenost, dezorijentiranost, pa i proturječnost hrvatske vanjske politike traje već godinama, a kulminirala je upravo na dva aktualna ratna sukoba, onom u Ukrajini i sada u Izraelu i Gazi.

Nakon što je proglašen ruskim simpatizerom, onime tko govori o ukrajinskoj korupciji i ukrajinskim nacistima više nego o ruskim, tko se protivi naoružavanju Ukrajine i optužuje Ameriku da je izazvala Rusiju na agresiju, Milanović je izazvao i reakcije Izraela zbog tvrdnje da je "izgubio njegove simpatije u roku 15 minuta".

Plenković, s druge strane, slijepo staje uz Ameriku i Izrael u rezoluciji UN-a kojom se poziva na mir i prestanak ubijanja civila u Gazi, uz samo 14 zemalja koje su tako glasale, a nasuprot većini članica EU koje su ostale suzdržane.

I tako, dva rata, dvije politike, dva stajališta.

Dvije glave jednog tijela vuku u dva smjera i nanose dvostruku štetu.

Ukrajina i Izrael

Plenković je prigovarao predsjedniku Republike što se u ratu u Ukrajini svrstao na stranu Rusije, prenoseći ruske stavove, uz protivljenje proširenju NATO saveza i naoružavanju Ukrajine, čime je izazvao reakcije i kritike europskih državnika i medija.

Milanović sada prigovara Plenkoviću što se u sukobu u Gazi svrstao uz Izrael koji brutalno granatira civilno stanovništvo, suprotno sve jačim porukama i upozorenjima iz Europe kako se radi o prekomjernoj reakciji na napad Hamasa.

Vlada je glasala protiv UN rezolucije bez konzultacija s predsjednikom države, što se ocjenjuje kao kršenje Ustava, a Milanović uporno kontrira odlukama Vlade u vezi vojne pomoći Ukrajini.

I takva je pozicija Hrvatske. I tako se Hrvatska dijeli: na međunarodnom, ali i na unutarnjem planu.

Na međunarodnom planu, partneri više nisu sigurni koju poziciju Hrvatska zastupa u ratnim sukobima, kao što nije pouzdan partner u koordinaciji i donošenju odluka u raznim asocijacijama, od NATO-a do EU-a. 

Formiraju blokove

Na unutarnjem planu, Milanović i Plenković kroz dijametralno suprotne stavove prema ratovima politički formiraju svoje blokove u društvu, okupljaju simpatizere i mobiliziraju glasače.

Milanovićeva vanjska politika naslanja se na proruske stavove, na suradnju s ruskim saveznicima na Balkanu, na opiranje odlukama Europske unije i kritiku NATO saveza, kao i na antivaksersku, suverenističku, nacionalističku politiku.

Plenković se, pak, slijepo veže uz Izrael i SAD-u prilikom glasanja u UN-u, kao što promovira blisku suradnju s Ukrajinom i slijedi politiku Bruxellesa. Premda i dalje ispod radara komplotira s ruskim igračima, ekonomskim ili političkim. 

Hrvatska vanjska politika dvoglava je beštija koja tvrdoglavo, često i destruktivno, upire na svoju stranu i prema vlastitim interesima.

Sva sreća da se ta vanjska politika nalazi u rukama nekadašnjih karijernih diplomata. Tko zna kako bi to inače izgledalo.