Đuro Špljarić (72) iz naselja Bankovci u okolici Našica umirovljeničke dana provodi u svojoj radionici.

Dočekao nas je ispred kuće dok je sa susjedom razgovarao o susjedovu problemu s mobitelom. Uostalom, u tome malom slavonskom naselju Đuro je poznat kao dobri duh koji ima ruke koje će popraviti sve što oko vidi, i to bez ikakve naknade. Uveo nas je u dnevni boravak, a na stolu je bilo poslagano stotinjak mobitela. Od onih prvih, koje su zvali cigla, pa do ovih modernih. Što serviseri ne poprave, završava u Đurinim rukama. Ne samo mobiteli nego i ostali uređaji. Najviše mobitela je njegovih jer su ih se vlasnici odrekli. Prije nekog vremena jednom je kolekcionaru prodao 800 mobitela, koji su zajedno, bez baterija, težili 60 kilograma. Đuro nam je kazao da je oduvijek imao “žicu” za električne uređaje. Počeo je tako što je neke i kupio, pa ih rastavio, sastavio i tako im polako ušao u “dušu”. Kaže da nije završio neke silne škole u onom teškom poratnom razdoblju.

- Kad bi me pitali što znam raditi, rekao sam im: ‘Bolje me pitajte što ne znam raditi, odgovor će biti puno kraći’. S obzirom na to da sam po prirodi vrlo radoznao i da uvijek tražim odgovor na sva pitanja, sam sam mnogo naučio. Univerzalan sam majstor, ali jedino se ne upuštam u kompleksnije popravke za koje trebaju posebni strojevi i alati - iskren je Đuro i dodaje kako nikog ne odbija, ali ima svoj uvjet. Tako je sakupio i mnogo prijatelja jer, kaže, dobro se vraća dobrim.

A uvjet je:

- Da mi nitko za popravak ništa ne plati. Naravno, ako moram kupiti rezervni dio, onda ću uzeti novac koliko sam ja platio taj dio ili ću mu kazati da ga sam kupi. Ne želim raditi na crno i živjeti na tuđoj muci - kaže Đuro.