Nisu sve priče na Baniji, nakon potresa, samo tužne priče. Naišli smo na jednu jako lijepu, i sretnu, unatoč svim nevoljama koje su zadesile ovaj kraj. Iz dvorišta Đurđice Vrkljan (77) i Ilije Vukadinovića (84) u Velikoj Gradusi nemoguće je otići loše volje, oni su živi dokaz da su sreća i ljubav, štoviše ljubav života, mogući i u trećoj dobi. Dokaz su i da takvu ljubav ni potres ne može uzdrmati, dapače, njih je još i više zbližio. Žive novu mladost, dane provode pjevajući i plešući, makar ih je potres iz kuće, sad neupotrebljive za stanovanje, potjerao u mali kontejner u dvorištu, u kojem žive preko dvije i pol godine.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
- Apeliram na državu da ubrza obnovu, kako bi Ilija i ja konačno mogli opet spavati u istome krevetu, a ne odvojeni, poručuje gospođa Đurđa, zaljubljena preko ušiju, baš kao i njezin Ilija. Ne traže puno, žive skromno, a dobri ljudi iz Gorskog kotara su im, kažu, na kontejner stavili krović, i uz njega nadogradili zatvoreni trijem, u kojem je sad kuhinja pa se unutra malo lakše živi.
Velika Gradusa selo je na putu između Petrinje i Kostajnice, osim Ilije i Đurđice broji još dvadesetak stanovnika. Do njega se dolazi kroz gustu šumu, nekad je tu života bilo puno više. Ostalo je tek nešto umirovljenika, samaca, Ilija i Đurđica jedan su od rijetkih parova. A svakako su jedini "friški" par. Zajedno su od rujna 2018. Ona je njegova treća sreća, on njena četvrta, kažu da nikad u životu nisu bili sretniji.
'Rekla sam - ovaj će deda biti moj!"
- Svi mi imamo dva života, mladalački i starački, a u ovim se našim godinama bolje i ljepše voli nego u mladosti! Čovjek puno više zna cijeniti što ima, i voljeti život, mirniji si, stabilniji, ničeg se više ne bojiš. Sve zajedno, donese bolju, drukčiju vrstu ljubavi, poručuju urbi et orbi Ilija i Đurđica, koji ništa, osim ove napukle kuće, dvorišta, kokica i traktora, nemaju. Ni ne treba im, dodaju. Traktorom idu u nabavku u Petrinju, obaviti sve što treba, Ilija je i dalje jako dobar vozač, učas se popne u kabinu. Unatrag par tjedana Srpsko narodno vijeće za ljude ovdje organizira i besplatan prijevoz autom, triput mjesečno, kome, i kad treba - do doktora, u nabavku, vozač dolazi po njih, i vraća ih kući.
Kako za Đurđicu u traktorskoj kabini mjesta nema, ona se sa svojim dragim u Petrinju i drugdje vozi otraga, u "košari". Do Petrinje im treba sat vremena vožnje. Traktorom je Ilija, štoviše, k Đurđici u Petrinju, gdje je živjela sama u svome stanu, došao i prvi put u goste, na ručak na koji ga je pozvala. Bila je to ujedno i prosidba.
Njihova je romansa počela prije nešto manje od pet godina, kad je Đurđica iz Petrinje u Veliku Gradusu svratila na poziv prijateljice, na druženje jednog popodneva. Dok su sjedile u društvu, naišao je Ilija na svome traktoru, uređen i zgodan, priča nam Đurđica.
- Kad me prijateljica pozvala u goste u Veliku Gradusu, odmah sam pristala, kao da me neka viša sila vukla tamo. I jest. Kad sam ugledala Iliju, onako zgodnog, u ljubičastoj košulji i finim hlačama, kako silazi s traktora i hoda uspravno, kao kakav vojnik, odmah sam sebi rekla - ovaj će deda biti moj!, prisjeća se Đurđica uz grleni smijeh, kakav se na Baniji sad rijetko čuje. I Iliju je nešto vuklo, govori nam i on, da tog dana tuda prođe, išao je u posjet bolesnom prijatelju. Kako poznaje Đurđičinu prijateljicu, sišao je pozdraviti ih, i upoznati gošću.
- Malo jače sam joj stisnuo ruku, kažu da udovicama tako treba, i pogledao je ravno u oči, prisjeća se Ilija. I to je bilo to, Kupidove su strelice pogodile gdje su trebale. Planula je ljubav na prvi pogled. Đurđica, rodom inače Slavonka, vratila se tog dana natrag u Petrinju, ali Ilija, tad udovac već petnaest godina, nije časka časio da nabavi njezin broj. Nazvao ju je u grad već sutradan, i predložio vezu, ali i da preseli k njemu. Jako brzo, primjećujemo mi iznenađeno.
Potres je učvrstio njihovu ljubav
- Ma kakvi brzo, nemamo mi vremena za čekanje!, odgovara nam sretni par. Kakobilo, Đurđica je prije konačne odluke htjela da joj Ilija dođe u goste. Imala je težak život - očuha koji nije bio dobar prema njoj, poslije i dva takva muža od kojih je pobjegla, treći je bio dobar čovjek, ali je ostala udovica. Htjela se još jednom zato uvjeriti da je Ilija dobar čovjek, i nije se prevarila. Kad je u Petrinji sišao sa traktora ispred njene zgrade, dočekala ga je uređenija nego inače i predstavila se kao - Marica.
- Joj, da znate kako je samo problijedio! Njemu je trebala Đurđica, a ne nekakva Marica! Kako me tako uređenu nije ni prepoznao, jer smo se prije toga vidjeli samo jednom, u njegovom selu, cijeli se zbunio, prisjeća se Đurđica svoje spačke koju mu je priuštila za dobrodošlicu.
- Ma baš me iznenadila i zbunila, tako cijela načičkana, ne ostaje joj dužan Ilija. Ipak, sve je dobro prošlo toga petka, u subotu su već obavijestili djecu i unučad da su zajedno, i u nedjelju je Đurđica već selila na selo. Na medeni mjesec su otišli u daleku Australiju, na mjesec dana, gdje živi Ilijin sin jedinac, jednako tako i jedini unuk, koji pak ima šestero djece, sedmo je na putu - Ilijini praunuci.
- Ja imam samo jednoga sina, on isto tako, mog jedinog unuka. Ali zato unuk ima već tri kćeri i tri sina, još je jedno, sedmo moje praunuče, na putu, posnosno će pradjed Ilija. U Velikoj Gradusi on je rođen 14. veljače 1939., eto, na Dan zaljubljenih, Valentinovo. Kuću koju je gradio s ocem 50-tih potres je potpuno uništio, "presjekao" ju, u njoj je rizično sad biti. "Ljudi za obnovu" bili su ovdje dvaput, nešto promrljali i otišli, Ilija i Đurđica ne znaju hoće li kuća ikad biti obnovljena. U kontejneru je tijesno i često zagušljivo, da nema krovića iznad, i zatvorenog trijema kao proširenja, bilo bi nepodnošljivo.
Đurđa ima sina u Engleskoj i kći u Slavoniji, baka je i prabaka i ona. Sva su djeca, nakon sretne vijesti o novoj ljubavi, roditeljima dala svoj blagoslov. Štoviše, Ilija se našao i sa sinom svoje Đurđice, da od njega dobije ruku majke, a u znak pažnje ponio je i bocu rakije sa sela. Prosidba je izuzetno dobro prošla.
- Ma odlično je sve s njima prošlo! Djeca su nam rekla da smo svi kovači svoje sreće pa nek' nam je sretno!, vedro će Ilija. Taj čovjek ne skida osmijeh s lica, kao ni Đurđica, a život ih nije nimalo mazio, dapače.
- Moja vam draga koristi i Facebook i taj neki Viber, sve ima. Neću ja neku seljanku... smije se Ilija, koji ima četiri razreda škole, a bistrinu doktora znanosti. I izvrsno zdravlje, nije mu dlaka s glave pala, doslovno.
- Pametan je, jako pametan, mogao je i fakultet završiti, ali da jest, tko zna gdje bi sad bio, a ja ne bih bila s njim, smije se Đurđica.
Prva je žena otišla od njega, druga mu je umrla, ostao je udovac, u kućanstvu s majkom, koja je umrla 2012., u dobi od 97 godina. Ponešto ga je ona, priča nam, naučila kuhati, ali ništa previše, i sve što je želio, bila je dobra i draga neka žena da mu bude pored, i nešto "na žlicu" da ima jesti.
- Tako vam je on meni i rekao u prosidbi, da se neću puno kod njega na selu naraditi, a ono..., uz smijeh će i dalje Đurđica. Odmah čim je došla živjeti k njemu na selo, nastavlja, Ilija ju je poveo u šumu po drva, bilo je još nekih takvih iznenađenja.
- Pa vidio sam ja odmah da je ona željna posla... odgovara u šali Ilija. Ima se kamo vratiti, kaže, ako joj ne valja. A ona je ipak uredila kuću, kupila nešto novog namještaja, osjetila se unutra sad ženska ruka. Uživali su u svojoj idili, daleko od grada, kad se dogodio potres.
Nakon dvije godine ljubavi, zadesio ih je potres.
- Taman smo bili za ručkom, kad je odjednom počelo užasno tresti, toliko da nam je luster pao u tanjure. Izbjegli smo smrt za dlaku. Bilo je užasno, bojali smo se silaziti niz stepenice u dvorište pa smo tako ostali dok god trešnja nije prestala. Potres je uništio kuću, narednih mjesec dana smo živjeli u vikendici prijatelja, tu u blizini, dok nam nije stigao kontejner, prisjećaju se Ilija i Đurđica. Kad je potres stao, kaže ona, Ilija je počeo plakati, kao malo dijete - ta je kuća bila njegov čitav život. Tješila ga je, i utješila, danas su dobro, fizički i psihički.
- Ne svađamo se, dosad nikad nismo. Često pjevamo zajedno, i zaplešemo, vani u dvorištu, i u tom našem malom kontejneru. Ne razmišljamo što će sutra biti, za nas je sutra već danas. I tako dan po dan. Više se nemamo čega bojati, a sve imamo, što nam treba, ljubavi najviše, zaključuje ovaj prekrasan par, od kojega se svašta može naučiti.