Da me moj suprug Ivan sad čuje, poručila bih mu da nam i dalje nedostaje i da se njegovom povratku još potajno nadamo... Koliko god puta ispričala našu lijepu i tragičnu priču, koliko god suza isplakala, uvijek se ponovno rasplačem pri spomenu na njega, kroz suze nam je u srpnju 2019. priznala Dubravka Senčić (55).

POGLEDAJTE VIDEO

Suprug Ivan, zvani Cai, nestao je na Ovčari nakon pada Vukovara. Imao je 27 godina. Bio je njezina tajna gimnazijska, a poslije i javna studentska ljubav. Hodali su pet godina, a vjenčali se 1990., nakon diplome. Dobili su krasnu djevojčicu, čijim je rođenjem njihov život dobio novu dimenziju i smisao te je trebao postati još ljepši. No došao je rat.

- Moj Cai bio je rođeni Vinkovčanin, istinski šokac, dragovoljac ZNG-a, pri Mjesnoj zajednici Kolodvor. Zadnji put vidjela sam ga prije odlaska u Vukovar 10. rujna 1991., gdje je trebao ostati tjedan dana, do smjene. Naša kći još nije bila napunila godinu dana, cupkala je u svom krevetiću. Prišao joj je, poljubio je, potom zagrlio i poljubio mene i opet se vratio do nje te je, podigavši ju u zrak, rekao: 'Ona je ipak pola mene'. Kao da je slutio da se neće vratiti - prisjetila se Dubravka pokušavajući zaustaviti suze.

Zbog bombardiranja i okupacije okolnih sela, ubrzo je s kćeri iz Vinkovaca otišla u Zagreb. Na kćerin rođendan, kaže, Ivan je bio živ i Dubravka je čula da je u čast prvog rođendana svoje jedinice počastio suborce.

- Iako smo bili zabrinuti zbog ranjavanja, nadali smo se da će mu to ranjavanje na neki način biti olakotna okolnost, da će se uspjeti izvući kao ranjenik s konvojem iz bolnice. Računali smo da će jugoarmija poštovati odredbe Ženevske konvencije te civilizirano i humano postupati prema ranjenicima. No s godinama smo saznali da su svi okrutno i mučki ubijeni. Nakon pada Vukovara tražila sam ga putem hrvatskog i Međunarodnog Crvenoga križa. Pokušavala sam provjeriti je li na nekom popisu, a moj otac i djed nosili su suprugove slike po selima oko Vinkovaca. Povratnike iz srbijanskih logora ispitivali su jesu li ga vidjeli. Do nas su dopirale razne informacije - da je bio u drugom autobusu koji je išao na Ovčaru, čak sjedio na prvom sjedalu. No tu mu se gubi svaki trag. Kad sam poslije kroz iskaze preživjelih svjedoka i dokumentarce o padu Vukovara čula i pročitala kako su ih mučili, sva depresivna sam ponekad pomišljala kako je bolje da sam ja stradala nego on. Bilo je teško, užasno - kroz plač je govorila Dubravka. Snagu joj je davala kći, ali i nada da će se suprug ipak jednom vratiti...

Svoj mir pronašla je u Malom Lošinju, u kojem se zbog zdravstvenog stanja kćeri skrasila nakon rata. U to vrijeme otok je bio dovoljno daleko da se makne od očekivanja kako će na nekom dijelu vinkovačkoga korza ili zagrebačke Ilice ugledati lice svoje neprežaljene ljubavi, a Lošinj je bio idealan odabir za zdravlje kćeri, jedinog i najvrednijeg što joj je od supruga ostalo.

- Moja kći bila je premalena da bi se sjećala oca. Meni je preseljenje na Lošinj bilo bijeg od surove stvarnosti. I sve dok ga ne identificiram, ostaje mi nada. Jer on je bio moja podrška u svemu, moje samopouzdanje, a napose moja vječna ljubav - zaključila je Dubravka.