Iz svake tragedije zajednica nešto nauči. Pa što smo naučili u proteklih nekoliko dana, nakon stravičnog potresa koji je sravnio sa zemljom područje Banovine? Da čovječnost u trenu može izbrisati sve podjele koje raslojavaju ovo društvo. Da je empatija jača od svake gorčine i frustracije koju nosimo u sebi. Da emocije i humanost nemaju granice, što su dokazali mnogi konvoji pomoći iz svih susjednih zemalja, koji su samo dan nakon potresa preplavili naše prometnice. Da ne postoji mjerna jedinica za snagu ljudskog zajedništva, samo nebo joj je granica.

I da je država zakazala u ovoj situaciji točno onoliko koliko su se ljudi aktivirali – neizmjerno.

Kad kažemo država, govorimo o politici i svemu što spada pod njezinu nadležnost. Jer politika je prozvala volontere da smetaju i rade kaos, želeći prikriti vlastite propuste. Politika je rekla da je u potresu poginula djevojčica iz miješanog braka, dok je za sve nas to bila samo djevojčica, a krici njezine majke parali su nam srce. Politika je kriva što silni kontejneri i kamp-kućice stoje negdje dok ljudi i dalje spavaju u automobilima.

Pa je li moguće da su toliko izvan realnosti, da ne mogu shvatiti kako madrac u nekoj dvorani nije pomoć koju ti nesretni ljudi trebaju? Jer ona hrpa srušene cigle, stoka koja se trese od straha i svaki komadić blatnog tla koje i dalje podrhtava njihov su život. I od njega se neće maknuti. Sve što žele je kamp-kućica pokraj razorene sirotinje, da u njoj dočekaju bolje dane. Skromni kakvi su uvijek bili, i u ovakvoj nesreći ostali su takvi.

A država i politika ih je još jednom iznevjerila, baš kao i nakon rata, kada im nije pomogla da do danas zaliječe ratne rane. Pa su Petrinja, Glina i Sisak sad prava slika Hrvatske. Ljudi koji suosjećaju i pomažu, i država koja je svrha samoj sebi.

Ponos i razočaranje u isti mah.