Višetjedna karantena domaće ekonomije istaknula je potrebitost reforma za spas hrvatskog gospodarstva i stvaranja novih vrijednosti. Trenutno se svi pitaju koliko dugo možemo izdržati bez reforma i hoće li nas snaći grčki scenarij.
U trećem u nizu panela na temu Reforme odmah: kako spasiti Hrvatsku? koje organiziraju 24sata gostovali su Andrej Grubišić (vlasnik tvrtke Grubišić & Partneri i profesor na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta na dodiplomskom i MBA studiju ), Hrvoje Zgombić (vlasnik tvrtke Zgombić d.o.o.), Denis Čupić (predsjednik HUP Udruge Developera i i ujedno i jedan od njenih osnivača) i Željko Ivančević (lobist i konzultant u Bruxellesu) uz moderaciju direktora 24sata, Borisa Trupčevića.
POGLEDAJTE VIDEO:
B. Trupčević:
Što je Vlada trebala napraviti drugačije?
A. Grubišić:
Država bi nas trebala tretirati jednako. Nitko ne bi trebao imati povlašteni porezni status, niti bi u ekonomiji trebalo biti industrija ili sektor, koji dobivaju direktne poticaje ili subvencije. Jer nema ni jedne kune državne potrošnje koja ne ide na nečiji trošak. Ne daje to država, nego to daju poduzetnici, građani koji su već platili ili će platiti porez. Mjere su bile diskriminacijske. Moj prijedlog kolegi Mariću 10. ožujka bio je da se napravi tax break svima za veljaču, da porez bude nula bez obzira čime se netko bavi. Moj izračun je bio da bi ostalo 12 mlrd. kuna keša gospodarstvu. Da je tu istu mjeru proveo i za prvih 15 dana ožujka, to bi bilo dodatnih barem 5 mlrd. kuna. Zajedno, govorimo o 15-17 mlrd. kuna koje građani ne bi trebali uplatiti po osnovi poreza. E, to je jednaki tretman svih. Drugo, te bi novce poduzetnici iskoristili na način koji je njima potreban, a ne na način koji je propisao državni birokrat, makar se on zvao ministar. Pa onda bi poduzetnik koristio novac za što je njemu bitno - nekome je to platiti porez, platiti dobavljača, isplatit plaće, nešto treće... Predlagao sam i drugu mjeru – sveobuhvatni povrat poreza. Da se na račune građana na ime povrata porezna doznači 3250 kuna dva ili tri mjeseca. To bi u trimjeseca bilo 10 mlrd. kuna. Time bi država mogla reći: “Ostali smo unutar fiskalne politike, nismo birali pobjednike ili onoga tko nam je draži. A vi s tim novcima napravite što je potrebno”. Što je država napravila? Uzela je novac kroz poreze i rekla da će ga dijeliti po kriteriju koji je propisala. A to znači da neće svi dobiti novac, da to neće možda biti pošteno i zapravo birate pobjednike. Problematično je što je pomoć išla samo za plaće, kao da je to jedino što poduzetnik mora platiti. Drugo je problematično što je postavljen kriteriji ako biznis nekim granama padne 50 posto, onda ide otpis poreza. Ali neće svima toliko pasti posao u prvom mjesecu, nekom tek sad kreću problemi. Za većinu biznisa, kojima će posao pasti 50 posto, ionako će bankrotirati pa mu oprost poreza neće apsolutno ništa značiti. Svi koji će preživjeti će pasti do 50 posto i za većinu nema otpisa poreza.
Treće što ne drži vodu je teza da je Hrvatska bila među najizdašnijima u svijetu po pomoći. Država će isplatiti do 10 mlrd. kuna pomoći na ime plaća. Mjere koje sam predložio su teške 25 mlrd. kuna koje bi ostave u gospodarstvu ili bi vratili kroz sveobuhvatni povrat poreza što je tri puta više od onoga o čemu govore u državi. Nedostatak Vladinih mjera vidjet ćemo kad one stanu.
B. Trupčević: Vlada se hvalila mjerama da su njima spriječili odljev ljudi na burzu rada što bi bio veći trošak od mjera koje su donijeli. Procjene govore i o 160.000 novonezaposlenih kojih će biti do kraja godine. Jesu li mjere mogle biti bolje?
D. Čupić:
Imali smo problem shut downa jer su nam velik dio gospodarstva i tržišta vezani uz redovno odvijanje gospodarskih i životnih aktivnosti. Najveći lom nastao je kod radno intenzivnih i ujedno kontaktnih dijelova gospodarstva, prvenstveno u trgovini koja je drugi najveći sektorski poslodavac u Hrvatskoj nakon javnog. Mjere su bile kupovanje vremena. Taj dio gospodarstva, koji je najviše oštećen, dobio je 45 dana da preživi, a sad smo već dva tjedna izvan toga. Te su mjere bile namijene radnicima da se spriječi da završe na Zavodu za zapošljavanje što bi politički bio veliki problem. Ali tek sad ulazimo u pravu ciklonu. U trgovini su dva problema. Prvo je spor oporavak kupovne moći - recesija ide prema nama polako, plaće su smanjene, to djeluje na potrošnju. Drugo je što je na skladištima sezonska roba i ona će se prodavati s gubicima i krajem lipnja će se vidjeti pravi efekt. A onda od rujna do prosinca veliki dio trgovine više neće moći financirati nove sezonske robe i novo punjenje skladišta. Događa se i da se sve više narudžbi otkazuje ili su narudžbe manje od planiranog. Do kraja godine sigurno imamo 160.000 novonezaposlenih, uz povratnike koji su otišli za vrijeme prošle krize. Kao država nismo napravili dovoljno da amortiziramo udarce. Tako u trgovini već tri tjedna traje, kolokvijalno, "fajt" zakupoprimaca i zakupodavaca – prvi traže da im se oproste zakupnine, drugi imaju obveze prema bankama. Država to gleda sa strane i pušta da to riješi ruka tržišta, a s druge strane govori 'mi smo pomogli poduzetnicima'. Postoji puno varijanti koje su se mogle primijeniti, a da država ne baca novac kroz prozor, pa je mgola napraviti i tax brake, jednostavno rez svih obveza koje država kontrolira i to do kraja godine. Država govori da su donijeli odluku kojom se komunalne naknade mogu umanjiti. Ali 60 posto jedinica lokalne samouprave samo je odgodilo komunalne naknade, ne i ukinulo. Prognoziram da će BDP pasti oko 15 posto zbog turističke sezone koja će biti lošija, zbog rasta nezaposlenosti, pada osobne potrošnje i to posebno od rujna do prosinca kada je trgovina izdašni punitelj proračuna.
B. Trupčević:
Što možemo čuti iz Bruxellesa, kakve su reakcije na naše mjere u usporedbi s drugim zemljama?
Ž. Ivančević:
U EU situacija je raznolika, ne postoje sveobuhvatne analize, usporedbe mjera i efekata pojedinih zemalja da bi se reklo jesu li neki bolji i pametniji. Teško je reći je li Hrvatska na dobro putu ili smo potpuno promašili. Dobro je da mnogi gledaju u krizu kao šansu da se korigiraju ključne stvari. Možda bi i Hrvatska mogla imati motiv da krene s radikalnijim promjenama, osim samog gašenja vatre. Hrvatskoj stoje mnogi mehanizmi i sredstva iz EU fondova na raspolaganju. Jučer smo dobili informaciju o velikom fondu od 540 mlrd. eura. Ali kad vidim iskustvo hrvatskih pregovora i članstva u EU, odmah sam uplašen jer je Hrvatska u tim situacijama reagirala loše, kasno. Hrvatska administracija i politika nisu se inkorporirali u sustav EU, mi smo još debela periferija EU. Šansa koju smo imali s predsjedavanjem EU, nažalost se poklopila s izvanrednim okolnostima u Europi i svijetu. Mi na kraju ove godine teško možemo tražiti utočište ili spas u onome što će EU nuditi svima. Bojim se da nećemo biti spremni.
B. Trupčević:
Proračunska rupa bit će između 25 milijardi i 45 milijardi kuna. Je li vrijeme da se napokon smanji javni sektori?
H. Zgombić:
Drastično će pasti prihodi države, rashodi javnog sektora ostat će isti. Pitanje je tko će sve platiti ceh krize? Nama je teško pretpostaviti koliki će biti pad BDP-a. Nemojte zaboraviti da smo od 2005. naovamo BDP bildali i kroz zaduživanje. Paradoksalno, ali će potres i obnova doprinijeti da pad BDP-a bude manji. U obnovu će vjerojatno "utankati" više od 10 mlrd. kuna. HUP i Glas poduzetnika traže smanjenje poreza i parafiskalnih nameta. Ja sam protiv. Problem s parafiskalnih nameta je da nemamo pojma u što se oni troše. Ali ako ukinemo parafiskalne namete, a zadržimo rashode javnog sektora, mora se od nekud uzeti novac. Nisam za to da se smanje porezi, mi trebamo smanjiti rashode. Kada je premijer rekao ministrima da traže uštede pa su došli do ušteda od 2,3 mlrd. kuna, to je bio krivi pristup. Trebao je reći: “Privatni sektor past će za 20 mlrd. kuna, izvolite mi naći toliko ušteda”. A oni su mogli za desetak dana reći: “Mi nismo našli uštede”. Zato nam treba smanjivanje javnog sektora. Ako se pogleda pružanje javnih usluga, posljednjih se 10-ak godina one nisu bitno poboljšale kvalitetu niti je više javnih usluga, ali je proračun u 10 godina nabubrio. Predlažem zapravo HUP-u i udruzi Glasa poduzetnika da naprave svoj prijedlog proračuna za iduće četiri godine. Iz proračuna vidite položaj svih zainteresiranih strana i poduzetnika, umirovljenika, prosvjetnih radnika, policije. Točno se vidi što se želi postići. Nažalost, naš proračun nije razvojni i sve naše vlade su antiinvesticijski raspoložene u javnom sektoru. Ako pogledate jednu od mjera danas koja bi Vlada mogla danas je Zakon o poticanju investicija. Na razini malih jedinica lokalnih samouprava samo mali dio novca iz EU odlazi na poduzetnike, a najveći dio na izgradnju kulturnih institucija. Ne iskorištavamo potencijal. Trebamo smanjiti rashode možda i za 30 mld. kuna, a ako ih ostavimo, tko će vratiti dug kad se zadužimo? To će biti privatni sektor koji nema beskonačni kapacitet vraćanja duga. Presahnut će. Dosadašnje porezne reforme nisu imale nikakve efekte. Porezna reforma 2016./2017? Udio poreznih prihoda u proračunu je bio stabilnih 20 posto i prije porezne reforme, efekt je reforme bio nula.
B. Trupčević:
Gdje početi? Ako je prema vašem izračunu 60.000 prekobrojnih u javnom sektoru i da je prosječna plaća 8000 kuna bruto, to je 5 mlrd. kuna godišnje.
H. Zgombić:
Teško je reći, ali su viškovi u javnom sektoru kod nas enormni od HEP-a do državne administracije. Nemoguće je da se provede digitalizacija i da se nakon nje zadrži isti brojni ljudi. Kad smo ušli u EU, carinici više nisu bili na mađarskoj granici, postali su očiti višak, ali nitko im nije rekao da moraju ići doma. Kad smo uveli da se preko interneta mogu izvaditi matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih nitko na šalterima nije dobio otkaz. I sad kad smo vidjeli da se možemo digitalizirati, ali apsolutno nitko neće dobiti otkaz. Ne može se dogoditi da od 2008. do 2013. posao izgubi 250.000 ljudi, a da baš nitko iz javnog sektora ne dobije otkaz. Ali opet - nikad nisam čuo da u jednoj školi ima dva profesora biologije pa jedan radi, a drugi ne. Drugi je eventualno na pola radnog vremena. Isto je i sa zdravstvom. I zato takve službe od kojih imamo koristi nemaju veće plaće jer sa sobom šlepaju golem korpus ljudi od kojih nemamo koristi, a plaćamo ih svi mi.
Ž. Ivančević:
Mi trebamo reći vladama "molim vas, nemojte ništa raditi, nama će biti bolje". Radio sam studiju prije godinu dana vezanu za poticaje pa sam predložio ono što radi Rumunjska u kojoj 6 posto BDP-a odolazi na IT. To je golemo. Rekao sam: "Izdvojite godišnje 10 mil. eura za kompjuterske seminare i obrazujete 20-30.000 ljudi godišnje. Sigurno bi se 2-3 posto regrutiralo u vrhunske poduzetnike i menadžere. Drugo, donijeli smo Zakon o otocima. Imamo 17-18 pučinskih otoka. Lastovo je imalo 2000 stanovnika nekad, sada ima 750. Zar nismo mogli napraviti eksperiment da se na pučinskim otocima ne plaća porez pa da njima radnici umjesto neto, primaju bruto plaću. Uz to, reći ljudima da će dobiti vaučere od 5000 kuna neoporezive potrošnje. Zar mislite da neki liječnici s 10.000 kuna neto plaće ne bi otišli na Vis za 20.000 kuna bruta koji bi tamo dobili? Time bi regenerirali otoke.
D. Čupić:
Najporaznije je što iz programa ruralnog razvoja najviše novaca povučeno za seoske klubove i za vatrogasne domove koji zjape prazni jer se radi u regijama koje su se konstantno iseljavale. Mi smo državi predlagali aglomeracije u ruralni sredinama, dijelom i na otocima, i gledali su nas s čuđenjem. Neću imenovati ministra koji je gledao kao da mu Disneyland objašnjavamo. Nama je najveći uteg to što smo jako decentralizirana zemlja i sav splet najmanjih i najrazlomljenijih jedinica samouprave kontrolira i naš zakonodavni proces. U Saboru su najveći dio amandmana izdali čelnici lokalnih samouprava koji sjede kao zastupnici te od niže prema gore zaustavljaju promjene. Mi lakše pripremimo projekt s javnom rukom u Njemačkoj i Austriji nego u Hrvatskoj u kojoj nitko ne shvaća koliko smo novca mogli povući samo da idemo na okrupnjavanje.
B. Trupčević:
Mislite li da je smanjenje javnog sektora čarobni štapić i kojim tempom treba rezati?
A. Grubišić:
Iskustva pokazuju da su većina država u svijetu, posebno najbogatije anglosaksonske, razdoblje najvećeg gospodarskog rasta imali kada su države bile relativno male te su imale ograničenu ulogu u gospodarstvu. Mi imao tendenciju rasta države gotovo svugdje. Kuna, koja se ne potroši u javnom sektoru, neće nestati, ostat će u potrošniji u privatnom sektoru. A kad privatni sektor reinvestira, onda se ponaša racionalno jer nitko ne troši tuđe tako razborito kao vlastiti novac i zato su rezultati privatnog sektora bolji nego u javnom. Kolege iz sindikata poprilično su elokventna ekipa, a neupućeni čovjek nakon što ih sluša pola sata ima tendenciju formirati stavove koji su u skladu sa sindikatima. Sindikati su legitimna interesna skupina, ali istinu ili dijelove mozaika interpretiraju na način koji im dogovara. A najbolja zaštita radnih mjesta nisu sindikati, nego dobro funkcionirajuća ekonomija i visoka potražnja za radnicima. Posljednje tri-četiri godine samo najljeniji nisu radili, svi drugi su mogli raditi. Pitanje je i produktivnosti. Prema mom izračunu, dvije trećine populacije direktno je ili indirektno ovisno o državi ili 2,6 milijuna ljudi žive od države. Kada 45 posto BDP-a pretvorite u novce dođete do 180 mlrd. kuna. Ako pogledate obiteljsku potrošnju, čak i obitelji s najnižim primanjima imaju pet do deset posto nečega što su kupili, a da nema smisla, bacili su svoje novce. A što kad trošite tuđe? Nije nerazumno pretpostaviti da je deset posto od 180 mlrd. kuna ili oko 18 milijradi koje ultrairacionalno trošimo. Prema mojoj gruboj procjeni, oko 35 mlrd. kuna ili 20-ak posto što se na državnoj razini trošilo u 2019., u najmanju ruku je predmet ultarozboljnog propitivanja.
B. Trupčević:
Kada biste birali jednu reformu koju bi proveli do kraja, koja bi bila?
Ž. Ivačević:
Jedna reforma neće polučiti promjene. Hrvatska je jako zapuštena u svim segmentima. Ali treba početi od reforme državne uprave. Sve reforme neće se dogodit na ulici, same od sebe, neće ih provesti interesna grupa. Pozitivno je da je portal 24sata postao think tank u Hrvatskoj, čak vrlo utjecajan, i ovakvo praćenje tema nisam zapazio u Hrvatskoj. Počeli ste stvarati mindset način razmišljanja, atmosferu da, usprkos pesimizmu, postoji masa nužnih interesa koji guraju prema reformama. Pitanje je tko će provesti reforme. Najuže grlo je administracija koja bi trebala provoditi reforme. Finska je, na primjer, shvatila da ministarstva ne mogu provesti reforme pa su oformili agencije u koje su regrutirali prvoklasne menadžere. Kod nas je problem da su takve agencije na toliko lošem glasu da je pitanje bi li netko posegnuo za tim. Uz najhrabrije političare i premijera, neće se moći provesti ako ne postoji struktura koja je spremna raditi na reformi.
D. Čupić:
Mi bi trebali imati sustav key performance indicatora gdje bi mjerili svrsishodnost svega na svakoj razini. U Hrvatskoj je utopija da dođemo u stvaran suživot privatnog i javnog. Imamo poslovicu koja kaže da nikad nećemo oprostiti nekome uspojeh. U Hrvatskoj oduvijek imamo samo negativno kadroviranje i sve od toga kreće.
H. Zgombić:
Mi smo kadrovski posve nesposobni. Ako ste u stanju provesti jednu reformu, možete ih sve. Birao bih reformu koja se tiče pravne sigurnosti. Danas imamo potpuno neefikasno pravosuđe koje generira enormne štete. Izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma od prije nekoliko dana svrstava nas na 126. mjestu prema indikatoru pravosuđa, lošije od Bangladeša sa šerijatskim pravom, od Ukrajine, Kambodže...
A. Grubišić:
Suci nemaju konkurenciju. Kada imate sustav u kojem je toplo i ugodno, onda samo spavate. Kad imate komociju nedodirljivih, ako niste pod nikakvim utjecajem, onda imate ovakve rezultate. Volio bih liberaliziranije obrazovanja, zdravstva, privatizaciju barem onih kompanija koje su u državnom vlasništvu, a imaju konkurenciju u privatnom sektoru, reduciranje silnih subvencija koje su konstantna nepravda. Ali sve vodi istom – reduciranija prisutnost države. Umjesto deset vrhunskih pametnjakovića, možda je dobro da imamo dva. I ne moraju oni biti ultravrhunski jer su jeftiniji i manja je šteta ako je naprave. Ljudi pričaju o tome da je državni ešalon tu da čini dobro za ljude, ali ne razmišljaju da oni imaju moć i da čine loše i ne snose nikakve materijalne posljedice.
B. Trupčević:
Gdje je kraj, je li Hrvatska pred grčkim scenarijem, koliko smo daleko od katastrofe?
A. Grubišić:
Neće biti katastrofa ako se to dogodi, ljudi neće nestati, nego ćemo imati niži standard nego bi realno imali. Nadam se da će se u nekom trenutku dogoditi da rješenje problema nije u aktivnijem državnoj participaciji, nego u reduciranijoj državi.
B. Trupčević:
Kako tumačite izostanak ozbiljnih reformi?
Ž. Ivančević:
U politici u Hrvatskoj posebno nedostaje etički kodeks. Naši političari bi trebali posegnuti za tim, da se ne bi služili obmanjivanjem birača, nebrigom za svoj narod, nego da konačno preuzmu funkciju po Ustavu, da služe za dobrobit. Zvuči kao utopija, ali to hrvatskoj političkom biću danas fali i zato nema pritiska da političari preuzmu odgovornost. Političari bi trebali biti oni koji vode s idejama za promjene i za učenjem. Oni trebaju pokrenuti građane, insituticije i gospodarstvo da se mijenja, prilagođava i uči. Hvarska kao članica EU nije to postala u punom smislu. U Nizozemskoj postoji Europski institut za javnu upravu. Hrvatska najmanje koristi usluge tog iskustva. Taj institut skrojio je model za vrednovanje rezultata, to se može učiniti u javnom sektoru, državnoj upravi. Mi izbjegavamo takve stvarima kojima se može nešto mjeriti, ocjenjivati i davati plaće. Očito političari imaju deficit odgovornosti. Ja naivno maštam o etičkom kodeksu naše politike.
B. Trupčević:
Je li utopija potpuna transparentnost javnih financija? Može li se to provesti u djelo na primjeru lokalnih razina Bjelovara, Svete Nedjelje i Omišlja?
H. Zgombić:
Nije utopija, i lokalne samouprave pokazuju da je to moguće. Postoje rashodi koji su tajni – obrane ili policije. Ali mogli bi imati transparentno 90-95 posto ostalih rashoda. Liječnici danas imaju 10.000-12.000 kuna plaće i to kao šefovi odjela. Ti ljudi imaju 6 godina školovanja, imaju teške specijalizacije, a onda uz dežurstva imaju takvu plaću, a trebali bi imati 30.000 kuna. Zašto? Ne funkcionira tržište. A u privatnim klinikama imaju 40.000 kuna. Ta transparentnost je nužna. Danas je hrpa dokumenata posakrivana po internetu, ne možete ih naći. Vrlo sam skeptičan da smo spremni provesti reforme u dugom roku. Država je odavno prestala postojati zbog građana i postoji za sebe. Naše vlade su odavno prestale obnašati vlast da bi služile, nego da bi vladale.
B. Trupčević:
Imamo apsurd da se odlukom Stožera civilne zaštite nedjelja proglašava neradnom za jednu djelatnost. Posljedica bi mogla biti 20.000 izgubljenih radnih mjesta.
D. Čupić:
Cijelo vrijeme brane svjetonazorsku temu rada trgovine nedjeljom. Ne razmišljamo o široj reperkusiji. Trenutna zabrana nedjeljom povećava pritisak na subotu, pa se time povećava mobilnost u subotu i petak, povećavamo rizik zaraze na te dane, a gospodarski nanosimo štetu branši koja je najpogođenija jer nije radila posljednja dva mjeseca. Ne govorimo o regulaciji rada nedjeljom, nego je to zabrana rada trgovini. Mi moramo regulirati rad kroz radno zakonodavstvo. Sad piše u zakonu da nedjelja mora biti više plaćena, ne znamo i koliko jer to nije propisano. Ako se privremena mjera zabrane pronese već ćemo trugog-trećeg tjedna u lipnju imati ozbiljan val smanjivanja radnika u trgovini i do 20.000 ljudi. Odgovorno kažem da će to stvoriti ogromne minuse od 20 posto. Hrvatska je na 20 minuta do Slovenije, BiH, Mađarske pa i Austrije. Kupci će se prelijevati na druga tržišta. Pogledajte Breganu-Brežice, znam da tamo već dva trgovačka lanca traže oglasne površine da oglašavaju na autocesti prema Bregani jer osjećaju da će se kupci iz Hrvatske početi njima prelijevati. Svjetonazorski fetiš na trgovinu je da je trgovina nešto negativno pa kao po vreći lupamo po trgovini koja je nakon javnog drugi najveći poslodavac.