Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.
Imali smo prekrasnu kuću. I terasu. Uživali smo, žena i ja. Ovo sve što vidite, sve je to bila terasa. Ovolika. Odavde pa sve dovde. Bila k’o bog. A sad...
Dragan Priljeva širi ruke usred razvalina nekadašnje kuće. Smiren, simpatičan čovjek. Od nekretnina su mu ostali kontejner, napukla garaža i mrtvački sanduk.
- Napravio sam ga sam. Za ne daj bože. Hoćete vidjeti? Evo. Napravio sam ga kad je supruga... Kad sam nju pokopao, počeo sam sebi praviti. Hrastovina. Dobra je. Znam mjere, što ću? Nisam legao u njega, ne daj bože. Ako jednom legnem, onda je gotovo.
Dragan je smiren i radišan čovjek. Sedamdeset osam godina stare ruke su mu uvijek zauzete.
- I kanal sam iskopao. Da. Od bunara. Za vodu. Evo dovde. Imao sam vodu uredno do potresa, ali valjda je tad pukla cijev pa je negdje curilo. I onda sam počeo kopati novi kanal i novo crijevo. Kanal je bio dug 130 metara i ja, što ću, krenuo kopati. Nisam sve sam. Iskopao sam negdje dvadeset do trideset metara pa je došao bager. Čuli su ljudi da sam kopam pa se javio jedan i besplatno mi iskopao ostatak.
Drago je smirenom Draganu imati društvo. Smiješi se. Našušureni hrvatski ovčar mu se umiljava pod skutima.
- Nemam nikoga. Sam sam. Supruga umrla ima tri godine. Od srca. Djeca u svijetu. Jedno u Zagrebu, jedno u Beogradu i najmlađa u Americi, na Floridi. Deset godina se nismo vidjeli i ja prošle godine otišao kod nje, za Novu godinu. Bio tamo mjesec dana. U Miamiju. Lijepo je tamo. Uvečer bili na Novoj godini, a ujutro, kad smo se digli, otišli na kupanje!
Naslonjen je na ogradu. Smireno priča o životu.
- Prije rata je bilo lijepo. Vidiš, tu je bila klupa. Tu smo znali sjediti. Sestra mi bila, susjede bile... A kako je žena umrla... Teško mi je. Ona umrla, djeca u svijetu, ja sam tu. Ne živi mi se više uopće. Pusto je selo. Nitko ne dolazi. Da umrem, usmrdio bih se. Ovo... Ovo sve... Ovo je žali bože.
Dragan nije smiren. Pomiren je.
Ravno Rašće, 25. studenog, 2022.