Europski sud za ljudska prava odbio je tužbu koju su braća Zdravko i Zoran Mamić te poreznik Milan Pernar podnijeli protiv Hrvatske. Smatrali su da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje tijekom prvog osječkog proces zbog izvlačenja novca iz Dinama, kao i tijekom žalbenog postupka. Pernar je u međuvremenu preminuo, no prava na tužbu ostvaruju njegovi nasljednici. Braća Mamić pobjegla su iz Hrvatske u BiH. Sud je u odluci objasnio zašto su odbili njihovu tužbu, a detalje donosimo u nastavku.
Zdravko Mamić pravomoćno je osuđen na šest i pol godina zatvora, Zoran Mamić na četiri godine i osam mjeseci, a Milan Pernar na tri godine i dva mjeseca zatvora. Prema presudi, krivi su za malverzacije u vezi s podjelom novca od transfera Dejana Lovrena i Luke Modrića iz Dinama u inozemne klubove, kao i za porezne muljaže.
Prvi je podnositelj tužbe je Zoran Mamić, a drugi njegov brat Zdravko. Inicijali D.K. u odluci suda odnose se na osječkog suca Darka Krušlina, a Z.V osječkog suca Zvonka Vekića.
Sud navodi da se sudski predmet prvenstveno odnosi na pritužbu troje podnositelja da im nije bilo suđeno pred nepristranim sudom jer je predsjednik sudskog vijeća imao neprimjeren odnos s drugim podnositeljem, primao novac i poklone od njega, te često prisustvovao utakmicama Dinama Zagreb (oštećene strane u kaznenom postupku) kao VIP gost.
Prvi i drugi podnositelj dodatno su se žalili da je kazneni postupak pokrenuo neovlašteni tužitelj, a drugi podnositelj se također žalio na svoje sudjelovanje u suđenju i sjednici žalbenog vijeća, kao i na povredu prava na pretpostavku nevinosti.
- Sud primjećuje da je Ustavni sud proglasio prigovor prvog i drugog podnositelja nepristranog suda nedopuštenim zbog neiscrpljivanja pravnih sredstava, navodeći da su od samog početka bili svjesni okolnosti koje dovode u pitanje nedostatak predsjednika sudskog vijeća, ali da su to pitanje pokrenuli tek prvi put u svojoj ustavnoj tužbi.
Sud uzima u obzir tu odluku Ustavnog suda. Međutim, u specifičnim okolnostima ovog slučaja, smatra da je važno uzeti u obzir činjenicu da su prvi i drugi podnositelj svoju pritužbu o povredi prava na nepristran sud u suštini temeljili na vlastitim postupcima, koji su u svojoj biti bili usmjereni na uništavanje upravo tog prava - stoji u odluci Europskog suda za ljudska prava.
U svojoj odluci također ističu da je obveza suca koji sudi u predmetu da obavijesti predsjednika mjerodavnog suda o okolnostima koje opravdavaju njegovo ili njezino razrješenje izričito propisana hrvatskim zakonom.
- Čini se očitim da je sudac D.K. trebao obavijestiti predsjednika Županijskog suda u Osijeku da je primio sat od drugog podnositelja tužbe dok je optužnica bila u postupku pred vijećem za optužbe, te da je trebao zatražiti svoje izuzeće iz predmeta na toj osnovi.
Jasno je da je bilo potpuno neprikladno da sudac na suđenju prihvati sat od drugog podnositelja i druži se s njim i članovima njegove obitelji tijekom suđenja (radnje koje je sudac D.K. priznao). Ako se dokaže, također je bilo potpuno neprihvatljivo da sudac primi bilo kakav novac od drugog podnositelja (drugi podnositelj tvrdi da je dao novac sucu D.K. u zamjenu za povoljnu odluku na suđenju).
U odluci su istaknuli i da je sam Zoran Mamić ustvrdio da je platio hotelske sobe sucu Zvonku Vekiću, njegovoj djevojci i kćeri u Dubaiju, i to u dva navrata - u prosincu 2017. i siječnju 2018. godine. Odveo ih je na nogometnu utakmicu i večera u u Abu Dhabiju.
- Prvi podnositelj je u izjavi tijekom istrage potvrdio da je platio troškove hotelskih soba za suca Z.V., njegovu djevojku i njezinu kći u Dubaiju u prosincu 2017. i siječnju 2018., ali je naveo da mu je nakon toga drugi podnositelj vratio novac. Prvi podnositelj je također potvrdio da se družio s sucem Z.V. u Dubaiju, ugostivši ga na nogometnoj utakmici u Abu Dhabiju, gdje je u to vrijeme bio trener, te je odveo Z.V., njegovu djevojku, njezinu kći, drugog podnositelja i nekoliko drugih osoba u restoran u Abu Dhabiju na večeru. Nadalje, izjavio je da je tijekom druženja u Dubaiju sudac Z.V. uvjeravao podnositelje da se ne trebaju brinuti zbog kaznenog postupka protiv njih. Prvi podnositelj je također potvrdio da je bio prisutan kada su se drugi podnositelj i sudac Z.V. sastali na benzinskoj postaji dva dana prije donošenja presude prvostupanjskog suda, pri čemu je sudac Z.V. uvjeravao drugog podnositelja da je vidio presudu koju je napisao sudac D.K. i da je ona bila povoljna za podnositelje - navodi Sud.
Nisu se složili s odlukom Ustavnog suda da je prvi podnositelj morao biti svjestan navodnog dogovora drugog podnositelja s sucem Z.V. čak i prije tiskovne konferencije drugog podnositelja održane u ožujku 2021. godine.
- Naime, prema vlastitim navodima, slijedi da je prvi podnositelj znao za taj dogovor najmanje od prosinca 2017., dok je presuda prvostupanjskog suda donesena u lipnju 2018. godine - objašnjavaju u odluci.
Ovaj zaključak ne smije se, naravno, shvatiti kao utvrđivanje da je prvi podnositelj kriv za podmićivanje suca Z.V. (kazneno djelo za koje je optužen od strane domaćih vlasti), ističe Europski sud za ljudska prava.
- Sud nije nadležan odlučivati o pitanjima individualne kaznene odgovornosti. Drugo, iako je potrebni standard dokazivanja pred Sudom "izvan razumne sumnje", taj standard nije nužno ekvivalentan onom koji se zahtijeva prema nacionalnim pravnim sustavima koji ga koriste.
Navode da su prvi i drugi podnositelj zahtjeva u biti pokušali stvoriti situaciju u kojoj svi dobivaju – bilo da su davali mito sucima kako bi radili u njihovu korist i optužbe protiv njih bi bile odbačene, ili bi se žalili na nepostojanje nepristranog suda pa bi se utvrdila povreda Konvencije, pa bi posljedično ponovno otvaranje kaznenog postupka bilo vjerojatan ishod.
Sud ponavlja da je postupanje s očito zlouporabljivim ponašanjem podnositelja zahtjeva ili njihovih ovlaštenih predstavnika nespojivo s njegovim pravim funkcijama prema Konvenciji - zaključuju.