Nisam imao pojma gdje je Hrvatska pa su mi rekli da je to bivša Jugoslavija. Pa sam opet pitao gdje je to, tražio da mi pokažu na karti. I onda su mi još rekli da je tamo rat, ali da ne brinem. A kad sam čuo hrvatski počeo sam plakati. Pa tko će ovo naučiti...
Tako priča simpatični don Carlos Taborda (44). Već treću godinu je župnik u župi sv. Petra u Muću Gornjem u splitskom zaleđu. U Hrvatsku je stigao ‘94. godine iz Kolumbije. Rodom je Medellina, a odabrao je biti misionar u Puli, gdje se ‘99. zaredio za Splitsko-makarsku nadbiskupiju. U Splitu je služio 14 godina, a onda su ga premjestili u Muć Gornji. Prisjeća se svojih početaka u Hrvatskoj.
- Padeži su za mene još otajstvo. U Istri sam imao milost da svi znaju talijanski pa mi je bilo lakše studirati.
Na hrvatskom sam se naučio sporazumjevati nakon tri godine. Ispite sam davao na talijanskom, ali zadnji na hrvatskom. Dok nisam razumio jezik osjećao sam se bliže Gospodinu, jer i kad te nitko ne razumije, uvijek ima jedan koji te razumije – kaže don Carlos. U Muću mu je lijepo.
- Kad su mještani čuli da dolazi misionar mislili su da će doći crnac, a onda je jedna baka objasnila da je došao crnac, ali da nije baš crnac – sa smješkom kaže don Carlos. Na njegov životni put utjecala su dva događaja.
- Kad sam imao 16 godina moj otac je imao prometnu nesreću. Bio je tri mjeseca u komi, čudom je ostao živ, ali ja sam nakon toga imao odbojnost prema njemu, nisam ga mogao ljubiti takvog. Druga stvar vezana je za mog ujaka. On mi je bio idol, bio je sve ono što sam htio. Bio je inženjer, imao ugovore s državom, aute, novac, žene. Želio sam učiti, brat je rekao da će platiti fakultet. Mislio sam da ujak ima sve, no jednog dana su ga članovi kartela ubili. Valjda su ga ucjenjivali. Izrešetali su ga, vidio sam tri metka na glavi, ali tko zna koliko ih je imao. Imao je novac i stvari, ali je li bio sretan? Počeo sam pohađati kateheze. Tad sam shvatio. Ako ne mogu ljubiti, zašto živim? Crkva mi je dala snagu da shvatim da ne mogu ljubiti jer sam sebičan. Meni je moj otac, taj bolesni čovjek bio smetnja. Kad sam to otkrio, plačući sam tražio oprost. I on je plakao. Tad mi je Gospodin pokazao drugi put. Važno je ljubiti i biti ljubljen. Osjetio sam poziv da ljudima donesem tu ljubav od Gospodina – priča don Carlos. Nedavno je bio u rodnom gradu.
- Kad sam bio mlad, mislio sam da će biti lakše kada prođu godine, ali je obrnuto. Što sam stariji i što su oni stariji to mi više nedostaju. Stalno mislim kako su. Imam tri brata i sestru, jedan brat živi s njima pa roditelji imaju brigu, ali ipak brinem. Roditelji su ovdje bili lani, mama kao mama, kaže mi - ovdje si sam, ali ako si s Gospodinom, onda nisi sam – kaže don Carlos. Dodaje da je Kolumbija postala sigurnija zemlja.
- Situacija je teška, ali nije to više nesigurna država. Gerilci i vlast su potpisali mir. Prije vas je bilo strah hodati selom jer vas je netko uvijek mogao oteti radi otkupnine, ali sad je to turistička zemlja - kaže don Carlos koji rado djeci pripovjeda o Kolumbiji.
- Mi ovdje nismo svjesni koliko ljepote i bogatstva imamo. Otkad znam za sebe Kolumbija je u recesiji. U Kolumbiji nemamo siromaštvo nego bijedu. A ljudi se smiju, od tragedije naprave humor. Jedino tako mogu preživjeti – priča don Carlos kojemu je najteže bilo naviknuti se na hladne zime. Živi sam pa je morao je naučiti kuhati, a instrukcije telefonom davala mu je majka. No kuhati ipak ne mora jer svaki dan ruča kod obitelji u selu koja mu je ponudila mjesto za stolom.
- Rekli su mi da su svi dosadašnji župnici jeli kod njih, da uvijek imaju tanjur više, a tko sam ja da prekidam tradiciju – simpatično zaključuje don Carlos.