Dvije godine samo smo promatrali imanje - kuću, štagalj, pecaru te hektar i pol okućnice, koja se sastoji od oranica i voćnjaka, podivljalih i obraslih kupinom, bagremom i svibom. Trideset godina voćnjak i oranice bili su prepušteni vremenu, a što se tiče kuće, štaglja i pecare, prethodni vlasnici održavali su status quo. Kuća je sagrađena 1914., a jedna prostorija dograđena je 1965. Riječ je o tradicionalnoj drvenoj kući poznatoj kao posavska kuća. Njene dimenzije nije određivala ljudska megalomanija nego dimenzije hrastovih planjki od kojih je građena. S tri strane ima ganjak, a posebnu čar daje joj kombinacija krušne i kaljeve peći s ručno izrađenim kaljevima.

Supruga i ja bili smo potpuni početnici što se tiče zemlje i seoskog života, no entuzijazma nije nedostajalo. Nismo željeli dočekati starost u gradu i onda se povući na neko mirnije mjesto, željeli smo to mirnije mjesto sad, i zato smo svu ušteđevinu uložili u staro seosko imanje u Ribničkoj dolini. Kad kažem da smo dvije godine promatrali imanje, to znači da smo boravili tamo u svim godišnjim dobima i odgonetali što nam je činiti. Pomagalo je to što je supruga arhitektica sa završenim tečajem permakulture i što oboje možemo zamisliti život bez svih onih udobnosti i pogodnosti koje nam nudi naš novozagrebački stan i uopće život u gradu.

U te dvije godine raskrčili smo stari voćnjak i prvu zonu oko kuće, obnovili prilazni put imanju, iskrčili i počeli obrađivati vrt, posadili šest mladica s cjepkama starih sorta jabuka, a tada smo shvatili da nema smisla baviti se vrtom i voćnjakom dok ne uredimo kuću.

>>> Više pročitajte u Expressu