Stoji on nasmijan, sa svojom frizurom, svojom bradom i svojim tetovažama, kao da nema nijednu brigu na svijetu. Kao da se nije vratio s istoka, iz onog kaosa Soledara i predziđa Donbasa, kao da nije posljednje dvije godine proveo krpajući dijelove tijela svojih prijatelja dok su nekoliko stotina metara dalje iz rovova gruvale granate, odnoseći ista ta tijela pred njegovim očima. Vidi ga, u crocsicama, kao da je skočio do trgovine po kruh i mlijeko. O Andriyju Zholobu, shvatit ću kasnije, osim što je zapovijedao medicinskom jedinicom u 46. desantnoj brigadi i nagledao se loših stvari za čitav život, čitao sam kad je tek počeo rat u Ukrajini.
Ovaj čupavi doktor snimio je sa svojim bendom obradu Clashove London Calling, nazvavši je Kijev Calling. Vidjeli ste to možda, prenijele su ga sve svjetske medijske kuće. Pričao je u međuvremenu za BBC o stotinama mrtvih, o šrapnelima, ozeblinama, iscrpljenosti i fijukanju raketa iznad glava. A sad stoji tu sa mnom u crocsicama i priča mi kako je ženi poklonio najgori dar za rođendan. Tada, svibnju dvije i dvadeset druge, rekao joj je da ide u rat. Kaže mi da je tamo vodio radionicu. Da je bio popravljač. Dođe ti čovjek s gelerom u ramenu, ti ga popraviš. Dođe čovjek s propucanim prsima, popraviš ga. Dođu nekad i nepopravljivi... O njima danas sanjaš. Andriy je danas u relativnoj sigurnosti. Ali i dalje ružno sanja. Njegov posao je bio popravljanje ljudi, ali tko će njega popraviti?
- Ma vidi, brigada je kao vrtić. Ozbiljno. Možeš je zvati i kućom izgubljenih dječaka. Kao ona pjesma od Curea, Boys don't cry. Dječaci ne plaču. U ratu, u ovome svemu, muškarci pokušavaju pronaći svoj smisao, neko mjesto u svijetu. To je problem, tu se ne nalazi mjesto. U normalnom životu netko je električar, vozač, farmer, kuhar, bilo što. U ratu si nešto drugo. Moraš ostaviti svoj bivši život i postati... Ne znam, nešto drugo. Neki pokušavaju dokazati da su dovoljno veliki muškarci da ostanu ovdje, da budu ravnopravni. Teško je pomiriti ta dva svijeta. Nama doktorima je malo lakše, radimo isto što i u civilu, samo u nenormalnim uvjetima - priča muzičar.
- Događalo se da plaču. Dođu ljudi koje gledaš po vijestima, bradati i opasni, s oružjem i u uniformama, izgledaju kao Vikinzi, i onda plaču. Sjedimo na stepenicama i oni plaču. To je normalno. To je zdravo. Moraš imati ventil, moraš reći što te tišti. Imao bih situacije kad bi se derali, kad bi bilo problema u timu. I onda moraš naći izvor tog problema. Ako znam da su se potukli prije sat vremena, moram pokušati shvatiti što im je. Ako ćemo raditi na fronti i ako će ti neriješeni problemi izaći na površinu, patit će i oni i cijela jedinica. Recimo, moja dva prijatelja su se jednom potukla, urlala jedan na drugog, izgovorili su užasne stvari. Dao sam svakom nož. Evo, ako se toliko mrzite, riješite to ovako. Nijedan nije reagirao. Naravno da su prestali, shvatili su da mogu riješiti stvar na drugi način. Ma vidi, nikad im nije bila stvarna namjera da se pobiju. Bili su kao dva pijetla - smije se Andriy.
Govori o tome kao da priča o cijenama na tržnici. Dobro, razumije se u svoju radionu, ali tko će njega popraviti?
- Žena. Motor. Momci iz benda. Prijatelji. Sad kad sam natrag u normalnom životu, shvaćam da mi povremeno trebaju tri ili četiri dana u kojima moram biti potpuno sam. S gitarom ili tako nečim. Tijekom posljednje dvije godine nikad nisam bio sam. Samo želim biti sam. Da se osjetim samim. Da ne pričam ni s kim. Tamo, na fronti, čim se probudiš, moraš trčati. Nema stajanja. Sad želim stati. Želim gledati blesave filmove, želim igrati kompjutorske igrice... Treba mi to. Treba mi i pomoć psihologa. Jer vidiš, bez obzira na to što sam se vratio, nastavljam se boriti svake noći. Stalno sanjam. Još sam u ratu. Još se brinem za svoje momke. Bojim se da će patiti. To mi je bio i najveći strah tamo. Još uvijek se bojim da ću ih zeznuti - govori on, premještajući jednu crocsicu preko druge. Razmišlja da se vrati. Kaže, ako ga budu trebali, ide opet. Radionica calling.