Srbija je nedavno usvojila novi Zakon o kulturnom nasljeđu kojim dubrovačku književnost proglašava jednako "srpskom i hrvatskom kulturom". U novom srpskom Zakonu o kulturnom nasljeđu, koji je Skupština Srbije usvojila krajem prosinca lani, stoji da u staru bibliotečnu građu Srbije ulaze "izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi zaključno sa 1867.". To bi značilo da srpskom književnom nasljeđu pripadaju i Marin Držić, najveće ime hrvatske renesansne književnosti, kao i Ivan Gundulić, najznačajniji hrvatski barokni pisac.
Ne samo Novak, i Dante ja naš!
Nakon žestoke reakcije Matice hrvatske, reagirao je i akademik Ranko Matasović, profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta govoreći da bi, istom logikom, Hrvatska trebala donijeti "Zakon o sportskom nasljeđu" kojim bi se dokazalo da je Novak Đoković i hrvatski tenisač. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
- U povodu donošenja srpskoga „Zakona o kulturnom nasleđu“, kojim se tvrdi da su dubrovački pisci objavljeni do 1867. i srpski, mogu samo reći ovo: krajnje je vrijeme da Hrvatska donese „Zakon o sportskom nasljeđu“ kojim bi se dokazalo da je Novak Đoković i hrvatski tenisač. Jer: Novak je staro hrvatsko ime (usporedi hrvatskoglagoljski „Misal kneza Novaka“), Đokovićevi djed i baka su iz Vinkovaca, a za pripadnost sportaša nekom narodu nije važno samo kako se on osjeća, nego i tko mu je trener. Đokoviću je trener Hrvat Ivanišević, ergo.... Na koncu, hrvatski „Zakon o sportskom nasljeđu“ odnosio bi se samo na sportaše rođene u bivšoj državi do 1991., prije no što su Hrvatska i Srbija postale neovisne. Đoković je rođen 1987. - napisao je Matasović.
- I da, sijedeći istu logiku kao i srpski zakonodavci („U doba prije nastanka suvremenih nacionalnih država nema smisla govoriti o nacionalnoj pripadnosti pisaca, svi mogu biti svačiji...“) moglo bi se tvrditi da je Dante i hrvatski pisac: u njegovo doba čitavo područje na kojem je on živio (tzv. „Italija“) bilo je pod istom crkvenom jurisdikcijom (papinom) kao i današnja Hrvatska, a dijelovi obiju zemalja bili su pod istom svjetovnom jurisdikcijom (mletačkoga dužda, jedno vrijeme i Karla Roberta Anžuvinca); Dante je pisao na jednom romanskom idiomu (toskanskom; u njegovo doba nije postojao standardni talijanski jezik), a mnogi su se srodni romanski idiomi govorili i u Hrvatskoj (raguzejski, veljotski, jadertinski, staromletački), ergo... Dante je i hrvatski pisac - nastavlja svoje obrazloženje.
- Sve dok nismo spremni takvu logiku dosljedno provoditi u svim slučajevima, bolje se držati zdravog razuma: Dante je talijanski, ne i hrvatski pisac; dubrovački pisci su hrvatski, ne i srpski. A Đoković je samo srpski tenisač (i antivakser) - zaključio je.
Matica Hrvatska: Zgroženi smo!
- Dvije godine ranije u biblioteci „Deset vekova srpske književnosti“ tiskali su u nakladi Matice srpske iz Novoga Sada Marina Držića, a nešto prije toga i Ivana Gundulića. Tada smo podsjetili javnost da prisvajateljima nisu važni sami po sebi ni Gundulić ni Držić, ni ostali hrvatski književnici i njihova djela, važan im je hrvatski teritorij koji nikada nisu uspjeli posvojiti i osvojiti ni kulturom ni ratnim operacijama. Iza prividnog prvorazrednog interesa za hrvatske pisce stoji isključivi interes za hrvatskim prostorom, za hrvatskim morem - ističu iz Matice hrvatske.
Upozoravaju i kako srpska kulturna elita u svojim povijesnim posezanjima "nije uspjela uskladiti ciljeve sa srpskom političko-vojnom elitom" te da je više puta srpska vojska napadala i uništava "sva ona dobra i vrijednosti koje je kulturna elita željela i još uvijek želi prisvojiti".
- Ta je spoznaja ostavljala osjećaj nesigurnosti i nemira sve do devedesetih godina 20. stoljeća i do konačne pobjede nad srpskom vojskom i uspostave samostalne i slobodne države Hrvatske. Sada imamo svoju državu koja štiti i naše granice i naše materijalne i duhovne kulturne vrednote - priopćili su.
POGLEDAJTE KAKO JE NOVAK DOČEKAN U BEOGRADU NAKON DEPORTACIJE: