Ništa nije moglo zaustaviti 20- godišnju Olgu Czepf da se uputi u totalno suludu avanturu spašavanja voljenog zaručnika, mađarskog diplomata Juliusa Korenyja. Njega je Gestapo uhitio i odveo, a ona ga je odlučila pronaći. Riskirajući život krenula je na nekoliko tisuća kilometara dugu potragu preko okupirane Europe.
Jedan od najljepših ljubavnih priča u Drugom svjetskog ratu započela je u Zagrebu gdje je živjela Olga Watkins, rođena Czepf rođena 1923. godine.
Dok je tragala za svojim voljenim svašta je proživjela, uhićivana je, ispitivana, umirala je od hladnoće i gladi a čak je i dobrovoljno ušla u koncentracijski kamp Dachau nadajući da će ga sresti. Ona jednostavno nije htjela odustati od ljubavi. O njezinoj čudesnoj priči u Velikoj Britaniji objavljena je knjiga 'A Greater Love' (Jedna veća ljubav) koja je doživjela prevode i na talijanski, španjolski i njemački.
Olga je rođena u Zagrebu, otac joj je bio knjigovođa, prvo za rafineriju Shell u Sisku, a onda za jednu drugu tvornicu.Majka Slava bila je prevoditeljica a umrla je kad je Olga imala 13 godina. Otac se potom se oženio Ilonom, imućnom Židovkom iz Budimpešte.
- Živjeli smo u lijepoj kući u Gundulićevoj ulici i imali smo automobil. Često su nam dolazili gosti. Otac je prema meni bio jako strog. Nisam smjela izlaziti s prijateljicama, niti su me smjele posjećivati. Išla sam van samo s maćehom - prisjetila se svojedobno Olga svoje mladosti.
'Bio mi je prva ljubav'
Juliusa Korenyja upoznala je 1943. kad je s maćehom izašla u Mađarski klub. Nije joj se ispočetka svidio. Bio je 10 godina stariji, nizak i plav. Ali otišli su na večeru, a on se odmah sprijateljio s njezinom maćehom.
- Počeo je pomagati njenim rođacima Židovima. U Juliusa sam se zaljubila postupno, jer je stalno bio tu. Bio mi je prva ljubav, prvi muškarac kojeg sam poljubila. No naša sreća nije dugo trajala - ispričala nam je jednom prilikom Olga.
Gestapo ga je uhapsio u Budimpešti zbog pomaganja Židovima. Julius je nazvao Olginog oca i rekao mu to, te da želi da se vjenča s Olgom kad izađe.
- Ja sam odmah odlučila krenuti k njemu i odnijeti mu kaput koji je zaboravio. Ali u Budimpešti sam završila u drugom zatvoru. Presreo me automobil iz kojeg su izašla dvojica i privela me. Skinuli su me dogola i držali ondje dva tjedna. Stalno su me ispitivali misleći da mi je Julius odao neke diplomatske tajne. Pustili su me kad su shvatili da stvarno ništa ne znam. Pa Julius i ja smo si samo govorili ‘Volim te’ - kazala je Olga koja se nije bojala. Bila je samo mlada djevojka koja slijedi svoje srce.
Jedno vrijeme je bila u Osijeku a zatim se vratila u Zagreb iz kojeg je otišla nakon velikog bombardiranja na Pavelićev rođendan 1944. godine.
Zaposlila se kao službenica u logoru smrti
- Bilo je 2000 mrtvih, pokapala sam ljude golim rukama. Kad sam došla u Zagreb, otac mi je rekao da ne mogu ostati pod njegovim krovom. Okrenula sam se s koferima u rukama. Nisam znala što bih pa sam otišla na kolodvor. Tamo je sve bilo puno mladih ljudi koji su išli u Njemačku pa sam krenula i ja. Ali izašla sam u Beču. Radila sam tamo u tvornici pa su me premjestili prema mađarskoj granici. To mi je odgovaralo. Juliusa sam pronašla u Komaromu, na sjeveru zemlje. Ušla sam pod lažnim imenom Kovač jer sam već bila uhićena. Proveli smo zajedno pola sata. Nismo puno pričali, samo smo se gledali. Rekao mi je da će ga odvesti u Dachau i veselio se tome. Mislio je da će Nijemci biti bolji prema njemu nego Mađari. Odveli su ga, a ja sam isto krenula prema Njemačkoj. U Austriji su me opet uhapsili, ali u ožujku 1944. uspjela sam stići do Dachaua - prisjetila se Olga svoje nevjerojatne priče.
Da se ubaci u Dachau pomogla joj je Nizozemka Helga koja joj je rekla da joj dečko radi u logoru i da traže ljude za rad u uredu. Olga je znala tipkati.
- Naježila sam se na pomisao da ću raditi u logoru, ali to je bio najbolji način da budem bliže Juliusu. Helga me odvela onamo, a ja sam umirala od straha da će me provjeravati. Nisam imala dokumente, dvaput sam bila uhićena, imala sam Židove u obitelji... Ali dobila sam posao bez ikakve provjere i odmah ostala. Smjestili su me u lijepu sobu s tri cimerice, a hrana je bila izvrsna. Nacisti su se dobro brinuli za svoje - kazala je Helga koja u početku nije ni bila svjesna na kakvo je to točno mjesto stigla.
'Nisam kužila zašto stalno suklja dim'
Helga ju je prvog dana provela uokolo, čavrljajući pritom kao da se nalaze u nekom običnom uredu. Olga ju je slušala u nevjerici, ali ništa nije pokazivala da ne probudi sumnju.
- U početku sam mislila da dimnjak iz kojeg stalno suklja dim pripada kuhinji, ali objasnili su mi da tamo spaljuju ljude. Miris smrti osjećao se u zraku. Bilo je to užasno mjesto, do danas se nisam otresla tih slika - istaknula je Olga
No u Dachau svog Juliusa nije pronašla. Uskoro je saznala da su ga premjestili u logor Ohrdruf u Buchenwaldu. Odmah je krenula, a kad je stigla onamo, rat je bio gotov. Našla je Juliusa u kutu neke bolničke sobe.
- Izgledao je užasno, blijed, ćelav i mršav kao kostur. Bez zuba. Mjesecima je samo ležao, a tri dana nakon mog dolaska je prohodao. Vjenčali smo se tamo u Buchenwaldu. Nismo imali ni dokumente ni odjeću. Ja sam bila u spavaćici, a on u nekoj uniformi koju smo našli. Ali taj brak za Mađare nije bio valjan pa smo se ponovno vjenčali 1947. u Budimpešti. Krasno smo živjeli. Ali i to je kratko trajalo - tužno nam je rekla Olga.
Rastavili su ih Tito i Staljin
Maćeha joj je uskoro javila da joj otac umire pa je otišla u Zagreb i to baš u vrijeme kad se Tito razišao sa Staljinom. Zatvorili su granice. Više se nisu vidjeli unatoč molbama da su oni supružnici, da moraju biti zajedno i da se ona mora vratiti..Mađarska je tada bila izolirana. Nitko nije mogao ni ući ni izići. Otišla je nakon nekog vremena u London. Ondje je početkom 1960-ih godina upoznala Josepha Geralda Watkinsa koji joj je postao muž.
Juliusa nije prestala tražiti...
- Našla sam ga 1984. preko prijatelja Mađara. Bio je udovac. Viđali smo se do njegove smrti 1996.godine, a suprug je išao sa mnom. Njih dvojica su se sprijateljili, iako su mogli komunicirati samo preko prevoditelja. Suprug nije bio ljubomoran, znate, on je Irac, a oni manje pokazuju osjećaje. Znali smo nekad sjediti svi zajedno, a ja bih obojicu držala za ruku - kazala je.
Olga je cijelo vrijeme u Londonu bila izrazito vezana za Hrvatsku katoličku misiju. Nikad nije zaboravila svoje korijene.