Sjećam se kao da je bilo jučer. Imala sam devet godina. Cijelom lijevom stranom tijela odjednom su me počeli prolaziti trnci i osjećala sam snažno pulsiranje. Prepala sam se. Ubrzo se to smirilo, a onda se za par minuta opet pojavilo. Nakon što se odigralo nekoliko puta, otišli smo u bolnicu, prisjeća se Antonija Vuletić (28) iz Zagreba tih strašnih dana iz kojih je na kraju ipak izašla kao pobjednica. Dijagnoza je bila tumor na mozgu. Ona, naravno, nije znala što to točno znaći, ali osjećala je, kaže, da nije dobro.

- Prvo su me snimili magnetskom rezonancom. I sama ta pretraga bila mi je zastrašujuća. Izdržala sam nekako, a nakon toga, liječnici su pozvali moje roditelje na razgovor. Ja nisam smjela prisustvovati tom razgovoru. Kada su izašli vani iz prostorije u kojoj su pričali s liječnicima, vidjelo im se na licima da se nešto grozno događa, koliko god oni to pokušavali prikriti. Nisu se smijali. Mama je rekla da moram na operaciju mozga - rekla je Antonija. Dodala je da je nakon operacije puna četiri dana bila u komi.

Oduzetost i dugotrajni oporavak

- Ipak sam se probudila. Ali stvarnost je bila noćna mora. Cijela lijeva strana tijela ostala mi je oduzeta, imala sam neprirodno spuštenu ruku, rame i usnicu. Nisam mogla pomaknuti niti jedan dio tijela na toj lijevoj strani - kaže Anotonija. Nakon oporavka u bolnici, morala je dugo ići u toplice i proći razne terapije i tretmane. Osposobili su joj lijevu stranu tijela koja je polako počela poprimati staru funkciju, međutim, ta se funkcija nikad nije vratila za sto posto.

- Ni danas situacija nije bajna, ruka i noga su mi, zbog cijelog tog stanja koje sam prošla i skolioze koja se razvila s godinama, ostali kraći, a usnica mi se nekad ne podigne kako bi trebala kada se nasmijem - kaže djevojka. Dodaje da je najveći problem ipak bio taj, što prvom operacijom liječnici Antoniji nisu uspjeli izvaditi čitav tumor. Ostao je jedan mali dio koji se aktivirao nekoliko godina kasnije, točnije 2011. godine. Tada je morala na još jednu operaciju.

Teške posljedice kemoterapije

- Ta je operacija bila gama nožem i bila je jako uspješna. Tumor su skroz izvadili. Ipak, morala sam proći i kemoterapiju, a posljedice su bile slab imunitet koji me prati i danas, a razvila mi se i epilepsija. Često mi je zlo od količine tableta koju pjem, imam probleme s tlakom, koncentracijom, znam biti dezorijentirana i slabo pamtim - priznaje. Ipak, Antonija ne skida osmijeh s lica. O djetinjstvu koje je gotovo cijelo provela po bolnicama, govori bez imalo gorčine.

- Nije mi to tako teško palo jer su mi moji stalno dolazili u posjete i ja sam stalno imala neki osjećaj da će sve biti dobro i da će mojoj bolesti doći kraj. Zapravo, najviše me boljelo kad sam ostala bez kose. Tu sam doživjela totalni šok. Nisam se mogla pogledati u ogledalo. Onda sam počela nositi periku i s vremenom sam se navikla. A najbolje stvari koje su mi se desile vezane uz bolnicu su te da mi se 2005. kada sam bila na prvoj operaciji rodila sestra, a malo nakon moje druge operacije mi se rodio brat. Oduvijek sam smatrala da su oni kao dar od boga za mene. Sreća koju sam tada osjećala što smo njih dobili u obitelj, puno mi je pomogla u ozdravljenju. I danas smo jako povezani - ispričala je Antonija.

Pisanje kao lijek

Osim obitelji, liječilo ju je kaže i pisanje. Tvrdi da još od 2005. piše pjesme, a kasnije je počela i s pričama. Inspiraciju nalazi u prirodi koju obožava i u svom životu. Preko udruge Ljubav na djelu koje je član, izdala je čak tri slikovnice, a četvrta je u pripremi. Pokazala je i svoje veliko srce.

- Budući da sam sve to prošla i da znam što proživljavaju mali, ški pacijenti, htjela sam napisati nešto vezano uz mene i moj život kako bi vidjeli da nisu sami u toj bolesti i da nas ima puno koji smo prošli kroz te grozne stvari, ali i da bi shvatili da je ozdravljenje u konačnici itekako moguće. Svoju sam bitku s tumorom opisala kao putovanje u svemirskoj letjelici i borbi s vanzemaljcima u slikovnici Ljubav na djelu. Nisam htjela da im bude suhoparno i da čitaju o onim stvarima koje i sami već znaju kako idu kad si bolestan, nego sam im htjela sve učiniti zanimljivijim, htjela sam da promijene perspektivu i pokušaju sve sagledati s neke pozitivnije strane - objašnjava Antonija. Dodaje da njezinoj sreći nije bilo kraja dok je svoje knjige dijelila mališanima na hemato onkološkom odjelu Klinike za dječje bolesti Zagreb koji je i njoj nekad bio drugi dom.

- Popričala sam s njima, rekla im koju lijepu riječ, tješila ih. Bilo je jako emotivno i stvarno prekrasno. Na licima im se vidjelo koliko im to znači te da su sretni što su dobili slikovnice - rekla je Antonija. Napisala je još i knjigu Mali mak upoznaje nove prijatelje, Božićna Jela, Tonkica i Ljubav na uskršnjem zadatku i jednu vezanu uz onečišćenje okoliša. I njih se može nabaviti preko udruge.

Iz udruge Ljubav na djelu naglašavaju kako im je važno upoznati javnost s time da je riječ o jednoj od najtežih, najrjeđih i najdužih bolesti u pedijatrijskoj djelatnosti. Udruga je  u 14 godina djelovanja pružila podršku za preko 900 korisnika koje čine djece oboljele od malignih i kroničnih bolesti i članovi njihovih obitelji. Udruga pruža psihosocijalnu podršku na hemato o nkološkom odjelu KDBZ , te im pomaže podići kvalitetu života i liječenja za vrijeme dugotrajne i iscrpne bolesti u svim segmentima života, a pomaže i državi u otklanjanju poteškoća na koje roditelji nailaze. Udruga raspolaže s tri apartmana u koje su smještene obitelji za vrijeme liječenja djece u blizini Klaićeve bolnice, a u Medulićevoj ulici u SPAJALICI - ININOJ kući udruga -  pružaju psihološki suport i kreativne radionice kako bi se uklonile posljedice liječenja.