Obiteljski dom Branke Prpić nalazi se nedaleko od Križevaca. Brankina soba točno je posred hodnika. Među sobama korisnika. S njima ruča, dijeli režije, spava i, ukratko, živi. Ne izlazi da se ne zarazi.
Izbjegava okupljanja. Vikende provodi dočekujući obitelji svojih sustanara. Tad su posjeti najčešći. Branka, kojoj nedostaje godina dana do vlastite starosne mirovine, smatra da je vođenje doma poziv. I na tom tragu nailazi na prvi problem u odnosu države prema privatnim domovima. Tretira ih kao obične tvrtke.
- Obiteljski domovi su nešto između udomiteljske obitelji i ustanove, samo što nemamo podršku Centra za socijalnu skrb. U rješenju o otvaranju doma, koje imam od 2005., zapisano je i zamišljeno bilo da se održavaju edukacije i tečajevi. I odrađeno je to nešto malo, beznačajno. U ovom se poslu stvari mijenjaju. Zato sama plaćam dodatne edukacije, seminare i kongrese. Kao što udomitelji dobivaju licenciju svakih pet godina, tako bi i domovi trebali. Ne može se dopustiti svakome da otvoriti dom i radi što god hoće. Treba to kontrolirati, ali i davati podršku Centra. Ja sam u ovome 24 godine i previše sam ogorčena. Znate pod kojim uvjetima radimo još od veljače? Sve mi je to počelo utjecati i na zdravlje.
Koliko vas je u domu?
- Imamo 20 korisnika, pet njegovateljica, fizioterapeutkinju i kuharicu, a ja sam medicinska sestra. Pridržavamo se mjera, ali ljudi žive. Nikad ne znate. Virus je svuda oko nas, a populacija nam je vrlo stara i svi imaju po pet-šest dijagnoza. Naporno radimo, ali zbog pojedinih domova svi smo sad stigmatizirani.
Mislite li na dom u Dugom Ratu, gdje su u požaru umrle dvije korisnice, ili na onaj u Andraševcu, gdje ih je umrlo šest, ili na dom u Legradu, kojem je zabranjen rad 2013. godine, a sad ima 24 zaražena štićenika...?
- Definitivno u sustavu ima velikih propusta i pojedinci to iskorištavaju. Opet se vraćam na to da nemamo potporu sustava. Imate domove bez stručnoga kadra. Ne zato što ga ne žele imati nego jer je teško na tržištu rada dobiti medicinsku sestru. A domovi nisu konkurentni jer ne mogu dati plaću i uvjete rada koje sestra ima u bolnici. Pogađa me to što se događa. Vidjeli ste to u Legradu, pa to je strašno...
Da, rade godinama nakon što im je zabranjeno raditi. I nitko to ne kontrolira. Izda se rješenje i to je to.
- Mislim da se i djeca moraju bolje raspitati o domovima u kojima ostavljaju roditelje. Moraju dobro provjeriti u čije ruke stavljaju mamu i tatu. Ona snimka što je išla u medije, s onim staricama u Dugom Ratu, to je nešto strašno, meni izgleda kao fotomontaža.
Ravnateljica je potvrdila autentičnost snimke.
- Osupnuta sam. Ne znam kako je to moguće ako postoje pravila. Postoji raspored. Kod nas djelatnice rade u tri smjene, ujutro je toaleta, ide se u WC, odijeva se, one imaju pregačice naprijed da se ne zamažu od hrane, ako se zamažu, stavlja se druga pregačica, onda ide raspored kupanja po danima, meni je nepojmljivo da bi netko živio u onakvim uvjetima. Pa psa ne bih tako držala. Malo sam saturirana svim tim događanjima. Cijeli život sam dala u taj posao i meni je vrlo teško što smo ovako stigmatizirani.
U pripremi je novi Zakon o socijalnoj skrbi.
- I to je OK, ali mislim da, osim kaznenih odredbi, treba imati još nešto. Domovi su korisni za društvenu zajednicu. Oni su važni. Opet ću reći, to nije običan posao, to nije obična firma, ne možete dom svesti na: ‘Aha, idemo te ljude kažnjavati’. Naravno da treba uvest reda, ali i tako da sustav ustroji timove u centrima za socijalnu skrb koji će davati podršku domovima. To je osjetljiv posao socijalne i zdravstvene kategorije. Zakonodavac je malo zglajzao, to nije trgovačko društvo. I tu vam se lovi u mutnom. Dopustili su u zakonu da dom može organizirati zadruga, vjerska zajednica, tvrtka i onda ti kojekakvi ‘strenđeri’ dolaze i razmišljaju kao: ‘Idemo tu nakrkati tko zna koliko baka i zaraditi’. Gdje je država da to kontrolira?