Mnogi su od vas barem jednom u životu bili ostavljeni na samom vrhuncu ljubavne veze (ili su barem tako mislili), ili su pak trebali na sebe uzeti težak bremen odgovornosti i ostaviti svoju polovicu. Sigurno će se svi složiti da je lakše ostaviti nekoga, nego biti ostavljen, ali to nije nužno uvijek tako. Neke veze, iako je u njima prisutna ljubav s obje strane, jednostavno ne funkcioniraju. Možda je tu riječ o "lošem tajmingu", o kojem se na veliko raspravlja u svim ženskim priručnicima za samopomoć ili partneri jednostavno imaju različite karaktere. Godine prolaze, veza je više loša, nego dobra, ali ni jedan od partnera nema hrabrosti prekinuti. Dakle, je li teže prekinuti i živjeti s tom odgovornošću, a kasnije možda čak i požaliti ili tugovati s gomilom čokolade nakon što vam dečko/cura 'da nogu'?