Dok nam je to pričala Monica Prpić (24), njezin je otac Roberto (48) zaplakao. Monica je ganula cijelu Hrvatsku pismom na društvenim mrežama nakon što je njezin tata postao jedan od 1118 radnika Uljanika koji će dobiti otkaz. Menadžeri i direktori koje se sumnjiči za propast Uljanika u ponedjeljak su pušteni iz pritvora u Rijeci.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
“Tata, kako si? Osim umorno, razočarano, povrijeđeno i iskorišteno. Što ćeš sada, odakle krenuti, kako? Pitam se, pitaš se i ti, no pitaju li se oni, mislim da ne. Uvijek si mi pričao o svom radnom mjestu, umoran i ljutit, ali taj ponos nikad nisi znao sakriti s lica, uostalom gradio si brodove, tko se ne bi ponosio time?! Sjećam se, vodio si seku i mene na porinuće.
“Ne sjećam se brodova, ali sjećam se tebe, tvoje srce je bilo veće od tog broda. Gledao si u taj brod kao da je samo tvoj, a ja sam gledala samo u tebe, samo moj tata. Ali nisi bio samo moj, bio si i njihov, dapače više su te oni imali nego ja. Kad bi došao kući, bio si preumoran, ali uvijek bi izvukao još onu mrvu snage samo za mene i moje vječne gluposti. Sjećaš se, tata, napravila sam ti crtež tvojih divova. Shvaćaš li, tata, ostavio si im svoju mladost, snagu, vrijeme, dao si Uljaniku sebe, mog tatu, zauzvrat si ostao bez ičega. Naravno da shvaćaš, vidim to na tebi svakog dana sve više. Čak je i onaj ponos s lica odavno zamijenjen porazom. Narasla sam, došao je dan kad sam ti rekla: ‘Tata, ja odlazim iz ove države, želim dobiti priliku u životu’. Rekao si mi da ne idem, da drugdje nije ni ljepše ni lakše. Žao mi je što sam ostala, što gledam kako ti odnose Uljanik, dio tebe, dio nas. Tata, ostala sam, tu sam, a gdje si ti? Gdje si ostao, tata? U limu, u varovima, u svom plavom trlišu na rivi mora čekajući bolja svitanja. Ali drago mi je da sam tu, da te nasmijem kad drugi ne umiju, da te podsjetim da si jači od svih brodova koje si gradio ispod predivnih divova na ubrzo zaboravljenom otoku zvanom Uljanik. Da te podsjetim da si ti moj div i najveći brod. Tata, volim te”, napisala je Monica.
Roberto je radio kao zavarivač i nije znao za pismo. Drugi posao i ne traži.
- Tri mjeseca ću biti na zavodu za zapošljavanje, a onda ću valjda nešto naći. Zadnju plaću dobio sam prije osam mjeseci - kaže.
Preživljavao je radeći na crno.
- Trebao bih ja pomagati djeci, a sada djeca pomažu svom tati, koji je u najboljim godinama i želi raditi - rasplakao se Roberto.
Plakala je i Monica, zbog oca, zbog tuge u Puli, zbog 1100 radnika koji su ostali bez kruha.