Nakon 18. studenog 1991., slomom grada Vukovara, agonija branitelja okupljenih u Borovu naselju nastavljena je i 19. studenog. U trenutku ulaska vojske JNA i srpskih paravojnih postrojbi u Borovo naselje u podrumu Commercea nalazilo se oko 800 ranjenih branitelja i civila, među njima i staraca, žena i djece. Do tog je trenutka podrum Commercea služio kao pomoćna bolnica.
- U tom su se podrumu rađala djeca, umirali starci, operiralo se bez anestetika. Branitelji su donosili hranu dok su mogli, žene pekle kruh bez kvasca, koji je bio kao drvo. Najteže je bilo 13. studenoga, kad je prestala komunikacija između Vukovara i Borova naselja. Nakon što je Vukovar pao, branio se još samo položaj zvani 'Crni put', koji je vodio do alatnice kombinata Borovo. Već se 19. studenog JNA probila do hangara Borova. Grupe branitelja te su noći pokušale proboj, a neke su se borile i dalje te su se predale tek 20. studenog - prisjećaju se oni koji su tih dana boravili u podrumu Commercea i preživjeli sve ono što je uslijedilo.
U Borovo Commerceu zarobljeno je 115 ljudi, a dan nakon pada Vukovara ondje je ubijeno 55 ljudi.
- Prije 33 godine, ovog istog datuma, bio sam tu. Bili su to zadnji dani obrane Borova naselja. Četnici su nas prevarili. Rekli su da Commerce gori, da treba ići izvlačiti ranjenike, a mi smo znali da u njemu ima puno ranjenika. Neki su krenuli u spašavanje, no kad su došli, JNA je već izvukla sve ljude iz Commercea, a naše dečke pokupila na hrpu. Neke su odmah ubili, ni danas im nema traga, a neke poslali u logore. Ja sam se predao u tvornici - rekao je Zlatan Bašić, državni tajnik Ministarstva branitelja, koji je tad imao 22 godine i koji je proveo devet mjeseci u logorima.
- Ovdje sam završio 9. studenog jer sam bio ranjen. Tog 19. ušli su u Commerce. Prvo su izašli žene i djeca, odveli su ih, potom smo morali iznijeti sve teške ranjenike, a onda smo izašli i mi. Kako smo izlazili, jedan nas je oficir pregledavao. Na koga god je uperio prst, taj je odveden u tzv. Remenaru, gdje su ih tukli do smrti. Nas ostale odveli su do šest autobusa koji su stajali u Borovu kraj Inine pumpe. Teške ranjenike morali smo staviti na kamione i njih su odvezli tko zna kamo. Nismo znali kamo idemo. Mislili smo da idemo u Osijek, no kad smo došli na križanje Bobote i Vere, mi smo skrenuli prema Veri i dalje za Bogojevo, a jedan ili dva autobusa završila su u Dalju i Borovu Selu i tim se ljudima gubi svaki trag do danas. U srpskom Bogojevu izmasakrirali su nas od batina. Nakon tog mlaćenja bila su četiri autobusa koje su poslali u logore - opisao je te mučne dane Marijan Mlinarić, dragovoljac i invalid.
- Dok su nas vodili borovskom cestom, mnogi naši suborci i ranjenici putem su nestajali. Ubijani su. Sve redom momci u prosjeku od 20 godina - dodao je Mlinarić te rekao kako bi svi bili ubijeni da nije bilo JNA, koja je oko Commercea stvorila špalir da domaći četnici ne bi mogli doći do njih.
- Znamo da je istina o našim nestalima svuda oko nas. Dokaz su i zadnje masovne i pojedinačne grobnice u okolici Negoslavaca, srpskog sela u kojem je počinjen veliki ratni zločin za koji nikad nitko nije odgovarao, pa pozivamo sve one koji imaju ikakve informacije o grobištima da progovore - rekla je Sandra Rapčak Škomrlj, predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata.