Na snazi su posebne mjere, mnogi od nas upućeni su na rad od kuće, djeca su u školi i u situaciji smo da se tome na brzinu treba prilagoditi.
POGLEDAJTE VIDEO:
Svatko od nas drugačije se nosi sa kriznim situacijama u životu, no sada moramo misliti i na druge, posebno djecu i starije osobe koji ovise o nama, odnosno pomoći im u prilagodbi i tome da svi skupa ostanemo – normalni.
Izdvojili smo nekoliko pitanja koja ćemo si ovih dana svi vjerojatno postaviti te potražili odgovore kod naših vodećih psihologa i psihijatara. Odgovorili su nam Ella Selak Bagarić, članica Kriznog stožera Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, psihologinja Mirjana Krizmanić i seksualni terapeut dr. Goran Arbanas, iz ambulante u Klinici za psihijatriju Vrapče, te
psihologinja i psihoterapeutkinja prof. Tanja Dejanović Šagadin iz Psihološkog centra TESA.
Kako djeci objasniti što se događa, koje upute i objašnjenja mogu razumjeti djeca određene dobi?
Djeca vrtićke dobi
- Vrtićarci trebaju osnovne informacije koje razumiju, a više od toga trebaju zaštitu od onih koje ne razumiju. Vodite računa da djeca ne slušaju razgovore odraslih i vijesti na TV-u ili radiju, a u razgovoru koristite izraze koje već poznaju i kratka objašnjenja. Usmjerite se na učenje kako ostati zdrav i vježbajte to kroz igru, uz glazbu, priče i crtiće o zdravlju. S djetetom predškolske dobi treba razgovarati prvenstveno o higijeni i zdravim navikama.
Djeca od 7 do 12 godina
- Školarci se vesele tome što ne idu u školu i s njima je posebno bitno da povedemo računa i izvorima informacija i informacijama koje sasvim sigurno već imaju. Prvo trebamo slušati i pitati, pa tek onda iznijeti činjenice i s djetetom proći pravila koja su sada bitna. Važno je da djeca znaju kako je riječ o virusu koji se brzo širi među ljudima i da se događa u zemljama širom svijeta. Osnažite djecu da znaju što sve sama trebaju učiniti da se ne razbole – a i da pomognu drugima – savjetuje psihologinja. Možete im reći i o nekim simptomima, ali reći i da sada vladaju i prehlade i da ako netko zakašlje ne znači da je dobio korona virus.
Savjeti za tinejdžere
U razgovoru s mladima iznesite provjerene podatke i činjenice koje znate i osnažite ih da informacije traže iz pouzdanih izvora a ne primjerice s društvenih mreža. Zajedno tražite odgovore na pitanja koja ih zanimaju. Ako tinejdžer izražava zabrinutost strpljivo ga saslušajte i podsjetite ga na ranija iskustva i na to kako ste se kao obitelj s time nosili.
- Najvažnije od svega, budući da za razliku od male djece tinejdžeri imaju slobodu kretanja, molim roditelje da mladima posebno naglase da odlaskom na mjesta s puno ljudi dovode ne samo sebe, već i druge osobe u rizik. Mi stručnjaci smo međusobno u šali razgovarali i kako mladima treba naglasiti i to da u bolnicama nema besplatnog wi-fija – zaključuje.
Čega se dijete u ovakvoj situaciji može najviše bojati i kako im pomoći da to prebrode?
- Pokazujući pred djecom vlastite emocije, ali i način na koji se s njima nosimo, mi odrasli modeliramo kako prepoznati, izražavati i nositi se s različitim osjećajima. Tu je važno i što govorimo ali i kako se odnosimo prema ovoj situaciji. Djeca se boje i za svoje roditelje i bake i djedove, braću, sestre. Moguće je da će u ovoj situaciji tražiti više blizine, češće zvati mamu i tatu dok su na poslu, ili pak razviti iznenadne strahove – poput noćnih, pa mogu dolaziti u roditeljski krevet, tražiti svjetlo, mogu imati noćne more ili početi mokriti u krevet. Važno je biti strpljiv prema njima i držati se uobičajene rutine koliko je god moguće.
Kako se nositi sa strahovima, da ne prijeđu u paniku?
- To je vrlo individualna stvar, ovisi o karakteru i nije lako dati generalne preporuke. No treba se fokusirati na ono što sami možemo učiniti za to da smanjimo ugrozu. Na primjer, ako redovito perete ruke, možete smanjiti rizik od zaraze. Ako ne idete u gužve, ako se ne ljubite kod susreta s prijateljima, ma koliko vam oni bili važni.. To su stvari koje su vrlo konkretne i ako se fokusiramo na njih, umjesto na to da se prepustimo strahu, zapravo smo učinili nešto korisno za sebe, a ujedno se time možemo umiriti.
Uputa je da se kod pozdravljanja s ljudima vani ne rukujemo i ne ljubimo – smijemo li zagrliti i ljubiti djecu i partnera?
- Ako netko sumnja da je bio u kontaktu sa zaraženom osobom, ili mu je određena samoizolacija, svakakoi treba izbjegavati ljubljenje s partnerom, pa i poljupce djeci, ili starijim roditeljima. Potvrđeno je da se virus širi kapljičnim putem, pa je poljubac svakako mogući put prijenosa, odnosno postoji rizik od prijenosa bolesti, kaže prim dr. Goran Arbanas, seksualni terapeut.
Što je sa seksom – je li on preporučljiv ako sumnjate da ste bili u kontaktu sa zaraženom osobom?
- Treba izbjegavati partnerski seks. No, to ne znači da nema seksa uopće, naprotiv – ovo može biti vrijeme tijekom kojega ćete se prisjetiti nekih načina komunikacije s početka veze, ili istražiti nove mogućnosti. To, među ostalim, može biti prilika da uživate u seksu sa samim sobom, što za žene može biti poticaj da otkriju nove erogene točke. Dodatno, postoji mogućnost dopisivanja s partnerom, ili skypanja, što može pomoći i da partneri prodube odnos i počnu intimnije komunicirati.
Što ako dobijemo poziv od epidemiologa, s informacijom da je osoba s kojom radimo, ili smo bili u kontaktu potvrđeno zaražena? Kako se nositi s osjećajem da smo možda i sami zaraženi?
Važno je pri tome ne paničariti, ali niti ne bježati od svojih osjećaja. Treba što prije saznati što trebamo ili ne trebamo činiti te se pridržavati svih pravila koje nam epidemiolog prenese. Ono što je normalno je da osjećamo strah, da smo zbunjeni, zabrinuti za sebe, svoje bližnje, a možda i ljuti na oboljelu osobu, ili, na situaciju općenito.Ljutnja se često osjeća kada nemamo kontrolu nad situacijom, i pojavljuje se kako bi izbjegli osjećaj bespomoćnosti.
No važno je da ne djelujemo na temelju tog osjećaja. Nemojte paničarit: kontakt s oboljelim ne znači bolest, bolest ne znači teži oblik, a ni teži oblik ne znači smrt, čak ni ako ste rizična skupina Znači, velika je šansa da će sve biti u redu. Također, može se dogoditi da ne želimo prihvatiti realnost te da se želimo nastaviti ponašati kao da nismo dobili tu informaciju. Izbjegavanje neugodnih i zastrašujućih misli i informacija također je normalna obrambena reakcija, no bitno je da ipak pazimo da naše ponašanje ne ugrozi nas ili druge osobe.
Svatko tko ima potrebu može nazvati naše psihologe u Psihološkom centru Tesa, na telefon za psihološku pomoć, svakim radnim danom od 10 do 22 sata, na broju 01 48 28 888, ili se bilo kad javiti na Tesino internet savjetovalište mailom, na adresu psiho.pomoc@tesa.hr
Kako se organizirati ako oba roditelja rade od kuće i djeca su s njima? Kako dogovoriti podjelu poslova i brige o djeci?
Tu nema neke razlike u odnosu na uobičajen život. Posla i inače ima oko djece, sada ga ima više i treba ga što poštenije podijeliti. Pri tome treba voditi računa o obavezama vezanim za posao, sjesti i dogovoriti se tko i kada ima manje ili više vremena, što djeca mogu sama, koji poslovi kome bolje leže te kako to raspodijeliti. Dobro je barem večer prije napraviti plan za sljedeći dan. Djecu ne treba non-stop animirati, oni i sami mogu sebi organizirati dio dana, čak i bez sveprisutnih ekrana.
Što ako osjetimo neke simptome – treba li odmah misliti na korona virus i paničariti? Što je najrazumnije u tom trenutku?
Sasvim sigurno u ovo vrijeme, u kojem su uobičajene razne viroze i alergije, nije svako peckanje nosa i grla znak korona virusa. Važno je to imati na umu te prvenstveno upravljati svojim emocijama. Epidemiolozi su dali jasne upute kada im se treba javiti, ja tu ne bih dodavala ništa više. Računajte na to da su strahovi i zabrinutost očekivani, a ako ste i inače skloni pretjeranoj brizi oko zdravlja - javite se psihologu ili psihoterapeutu kako biste dobili podršku i bolje sve regulirali.
Ako nemamo simptome, moramo li se zatvoriti u kuću? Koje aktivnosti su dopuštene i kako se pritom treba ponašati?
Za ovo pitanje je važno pratiti upute koje daju za to zadužene službe i nipošto ne kršiti pravila na temelju svog osjećaja da smo dobro.
Trebaju li se starije osobe koje su najugroženije isključiti iz društvenog života – odustati od odlazaka u Crkvu, na kavu, ili na šah, ples…
Svakako bih preporučila da se stariji radije bave aktivnostima na otvorenom. Dakle, šetnja s prijateljem ili više njih, pri kojoj se nećemo rukovati, ne bi trebala biti problem. Razgovor sa susjedima na ulici ili preko balkona svakako nisu problem, kao ni popiti kavu na terasi. No okupljanja u zatvorenom prostoru, ili kretanja javnim prijevozom, trebalo bi izbjegavati. Pri tome treba imati na umu da se preporuke mijenjaju, te ih svakako treba pratiti i poslušati ono što je na snazi.