Imala sam četiri godine kada smo ovoga dana 1991. godine potjerani iz Vukovara; mama, ja, baka i dva ujaka koji su tada bili mali. Ostali smo u gradu u podrumu na Mitnici sve do pada grada. U naš su podrum dolazili vojnici ponekad, odmoriti se, mama im je kuhala dok je imala što. Dani su prolazili, nismo imali kako izaći. Onda su nam vojnici rekli da je grad pao. Zajedno sa svim ostalim Vukovarcima koji su ostali u srušenom gradu do tada istjerani smo iz podruma, potjerani u kolonu i istjerani iz grada, kamionima, autubusima, rekla je Vukovarka Zorana Jerkov Buzov.

Očiju punih suza, gleda u mnoštvo ljudi koji nose bijele majice s crnim slovima ispisanim imenima svih vukovarskih žrtava. Znala je da je jako puno ljudi nastradalo u ratnom Vukovaru, ali ova 'bijela' kolona, duga više od dva kilometra, koja je hodala jučer vukovarskim ulicama u spomen na 18. studenoga 1991. godine kada je slomljena obrana toga grada, ostavila ju je bez riječi. Čvrsto je zagrlila svoju kći koju je držala u naručju.

Pogledajte video: Kolona sjećanja u Vukovaru

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video Video: 24sata Video

Ostale su slike u glavi

- Bila sam mala pa se malo toga sjećam, ali dođu mi nekada neke slike. U srcu ostane taj neki osjećaj, straha ili neizvjenosti, ne znam, ali uvijek se iznova pojavi na ovaj dan i svake godine mi je jednako teško. Sada čitam sva ova imena poginulih na majicama ljudi u koloni, neka od imena prepoznajem, bili su to branitelji Vukovara, mamini prijatelji, naši susjedi, ljudi koji su poginuli ili ubijeni, i plačem. To su bili i moji prijatelji - govori Zorana. Njena mama Jasna hoda u koloni, nosi jedno od imena. Za maminog bratića Damira Ivkovića, policajca koji je nestao iz vukovarske bolnice, još uvijek se ništa ne zna. Nestao je.

Ovogodišnja kolona sjećanja u Vukovaru ostat će zapamćena po 'bijeloj koloni' koju su predvodili učenici i mladež pristigla u grad, a koji su nosili na sebi bijele majice na kojima je ispisano ime po jedno ime žrtve iz Vukovara. Čak 2656 Vukovaraca poginulo je i ubijeno 1991. godine u Domovinskom ratu.

- Iz Vinkovaca sam, ali radim u Vukovaru kojega je moj otac branio kao dragovoljac. Tragedija Vukovara mi je poznata, ali tek sada, kada sam vidjela kako nema kraja toj bijeloj koloni, postaneš svjestan koliko je žrtava palo u ovom gradu. Ne možeš si pojmiti taj broj dok ne vidiš taj broj ljudi uživo - kazuje Marijana koja je u nevjerici gledala sva ta imena na bijelim majicama.

Muk zbog bijele kolone

'Bijela kolona' hodala je ispred svih drugih. Protezala se od dvorca Eltz do svodova u središtu grada. Baš svi koji su pristigli u Vukovar želeći sudjelovati u koloni sjećanja ostali su zatečeni onime što vide. Svi su čitali imena na bijelim majicama. Gradom je vladao totalni muk.

- Tražim ime svog ujaka Zvonka Milasa. Branio je svoj grad od prvog dana. Imao je samo 26 godina kada se priključio obrani u Borovu Naselju, poginuo je 4. studenog. Tražim njegovo ime, a vidim toliko drugih i ne mogu prestati plakati - jedva je izustila Tihana Jelenić čekajući da se pridruži koloni sjećanja u kojoj hoda svake godine.

Ime na majici tražila je i Ljubica Florijan Cerovički iz Varaždina.

- Moj muž bio je zapovjednik zasebne jedinice PU Varaždinske i branio je Vukovar. Na današnji dan, 18. studenog, ubili su ga u Borovo Commercu. Našla sam ga 1998. godine i od tada sam u Vukovaru svake godine. Voljela bih naći majicu s njegovim imenom, eto, tek toliko da ju vidim na nekoj osobi - tužno kaže Ljubica i kaže kako je 'bijela kolona' svima na neki način 'oživjela' sve mrtve u Vukovaru.

I ove je godine u Vukovar pristigao ogroman broj ljudi iz cijele Hrvatske. Pet i pol kilometara dugačka kolona protegla se doslovce kroz cijeli grad, od početka bolnice do Memorijalnog groblja. U njoj je bilo svih generacija, jako velik broj mladih, čak i djece.

Ništa nije čuo o djedu

- Prije četiri godine sam prvi puta došao u Vukovar u kolonu sjećanja i od tada dolazim svake godine. Jednom sam poveo i sina kojemu su bile četiri godine, a ovoga puta doveo sam i suprugu i drugog sina kojemu su tri godine. Drago mi je što svake godine u koloni vidim sve više mladih. Ja sam imao dvije godine kada se dogodio rat, ali znam kao je stvarana naša država, što je Vukovar u tome prošao i želio bih da to prenesem na svoju djecu, da ne zaborave Vukovar - kaže Bože Landeka iz Ljubuškog čiji je djed nestao u jeku ratnog vihora u Slavoniji 1945. godine i od tada o njemu nikada ništa nisu saznali.

Prije početka programa obilježavanja stradavanja grada heroja, u krugu vukovarske bolnice mnogi su zapalili svijeće. Među njima je bila i braniteljska Udruga iz Kastva.

- Ovo je 17. put u Vukovaru, ne samo ja nego i moja Udruga koja dolazi iz Kastva. Ponosan sam što nam se pruža ova prilika. Svi smo mi branitelji na neki način pogođeni s ovim datumom, nažalost nismo mogli promijeniti dan kada se sve to dogodilo. Taj sam dan bio u Gospiću i tamo je također bilo gadno. Sa mnom na ratištu bio je i moj sin. Mi kad dođemo u Vukovar, ne znam kako da vam opišem, jako je sve to dirljivo - rekao nam je Branko dodavši da je ove godine sa sobom poveo suborce koji su prvi put u Vukovaru. Kako je istaknuo, žao mu je što nisu mogli obići podrum vukovarske bolnice, ali se nada da će ipak to sutra napraviti.

Nije ni lijepo, ni ugodno...

- Prvi sam put u Vukovaru. Ovo je meni sve jako emotivno, inače sam dragovoljac Domovinskog rata. Puno sam toga prošao. Da vam budem iskren, na ovom dijelu ratišta nisam bio. Da je Vukovar pao, saznali smo iz medija, svi smo bili jako tužni - rekao nam je Ivica Gavrić, koji je šetajući kroz Kolonu sjećanja rekao kako se treba prisjetiti i drugih žrtava.

Kolona je polako prilazila Vodotornju, kao i svaki puta, na kući koja se nalazi odmah preko puta ovog simbola Domovinskog rata, na prozoru su stajala upaljena četiri lampiona. Naime, oni su sjećanje na poginule i nestale iz te kuće. Ispred kuće stajala su dva muškarca, jedan od njih je Vjekoslav Vukas, koji je 18. studenog 1991. godine bio u Vukovaru.

- Ovdje je bilo jako gadno, naši dečki su išli od podruma do podruma i izvlačili su civile. Išlo se na Mitnicu, gdje je bila predaja, osobno sam baku nosio na rukama na predaju. Nisam znao kako će to završiti. Većina ljudi nije znala što se događa. Ta predaja je trajala cijeli dan, od ranih jutarnjih sati, prvo su se predali dečki s oružjem, kasnije civili. Odvajali su žene, starce, u autobuse, a kasnije su u vojne kamione tovarili sve redom - prisjeća se Vjekoslav. Dodao je kako su kasnije završili u logoru gdje su ih pretukli. Gledajući u Kolonu koja je prolazila kroz njegovu ulicu, na njegovom se licu mogla vidjeti tuga.

- Žalosno je ovo, gledao sam te mlade koji su prolazili u bijelim majicama, kad vidite koja je to rijeka ljudi kojih više nema, nije mi baš ni ugodno ni lijepo to vidjeti - rekao nam je Vjekoslav koji kaže da je tada znao kako će se ipak vratiti u Vukovar.