Baju su svi voljeli jer je zbilja bio poseban. Pravi veseljak, dobar čovjek i izvrstan radnik. Kad je umro, ljudi su se sami javljali želeći donirati novac za organizaciju sprovoda, priča nam Robert Vulin Bebi iz Pakoštana o pokojnom sumještaninu Draganu Senčaninu Baji.

Pokojni Dragan (69) bio je beskućnik velika srca. Uvijek je bio spreman pomoći svakome. Tako je i nakon smrti ostavio trag dobrote. Njegovi donirani organi, bubrezi i jetra, spasit će tri života. Na ispraćaj Dragana u petak došli su gotovo svi mještani. Iako mu je posljednje počivalište trebalo biti na mjestu za beskućnike na Gradskom groblju u Zadru, Pakoštanci to nisu dopustili. Organizirali su mu posljednji ispraćaj po starinskim pogrebnim običajima tog sela i pokopali ga na svojemu mjesnom groblju. U četvrtak navečer, na dan kad je Baja umro od moždanog udara, organizirali su karmine i večernju molitvu, a dan kasnije doručak i ručak u pokojnikovu čast te veliku sprovodnu povorku i misu u kapelici. 

''Ono što je imao, uvijek bi podijelio s drugima''

Organizacije pogreba su se prihvatili mještani Petar Rašin Barkov, Josip Škiljić Pipo i Robert Vulin Bebi, u čijoj je staroj kući Bajo živio do smrti.

- Bio je keramičar i postavio je barem 70 posto pločica u selu. Nikad nikoga nije uvrijedio, kazao kome grubu riječ ili učinio što nažao. Ono što je imao uvijek je dijelio s drugima i nesebično pomagao potrebnima, ‘dati ruku’ u bilo kojem poslu. Bio je skroman i živio u derutnoj kući, u koju ga je prije 30-ak godina primio moj pokojni otac Milivoj. Nudili su mu kasnije noviju kućicu, ali nije htio. On i njegov mješanac Ogi bili su sretni i u starini - kazao nam je Robert.

Dodaje kako stari Ogi ne prestaje zavijati za gazdom. Nismo ga zatekli kod kuće jer ga je u to vrijeme Bajo izvodio u šetnju, pa je odlučio zadržati tu naviku i otišao u šetnju sam. Bajo je u malome mjestu kraj Biograda proveo posljednjih 38 godina teškog života, otkad se davne 1977. doselio iz Osijeka. U selu ne znaju zašto je izabrao beskućništvo, ostavivši ženu, kćer i brata u Slavoniji.

Rijetko je posjećivao obitelj

Dragan Senčanin u Osijeku ima mlađeg brata Ivana. Njih dvojica odrasli su s mamom u osječkom naselju Jug 2 jer ih je otac ostavio dok su bili mali. Mama je umrla, Dragan se oženio i dobio kćer, no brak je trajao samo dvije godine. I ono malo Osječana koji su ga poznavali kažu kako je Dragan živio od danas do sutra, što se njegovoj sad već bivšoj supruzi nije svidjelo, pa ga je napustila. Njegov brat kaže kako Dragan nikad nije prebolio taj gubitak. Potom se oženio njegov brat Ivan i Dragan mu je prepustio mamin stan, a on je sam odlučio živjeti drugdje iako nije imao novca biti podstanar. Pošao je u Pakoštane jer tamo ima bratiće i rodbinu. Obitelj se nadala da će tamo početi bolji život i naći posao. Otkad je otišao, rijetko je dolazio u Osijek posjećivati obitelj. Bio je zadovoljan svojim životom u Pakoštanima jer je tamo imao ljude koji su se o njemu brinuli.

- Kad su nas nazvali iz bolnice, rekli da je umro i pitali za njegove organe, međusobno smo razgovarali i odlučili složiti se s doniranjem - kaže nam Draganova šogorica.