Pilot Ivan Selak je u nedjelju na Facebooku objavio divnu poruku o Rudolfu Perešinu, ali i njegovoj supruzi Ljerki te kćeri Daliborka. Njegovu poruku donosimo u cijelosti.

Majčin dan
Majčin dan je blagdan posvećen majkama i majčinstvu koji se slavi u velikom broju zemalja pa tako i kod nas. I to tako zaista i treba biti. Svim majkama koje to jesu , a i onima koje će to biti sretan vam vaš dan. Vi ste naše kraljice , vi ste jedinstvene , vi ste moje ( naše ) heroine.
Nisam imao namjeru objaviti nikakav post , ne o majkama ali morao sam. Danas sam morao o dvije žene , obje su majke , jedna je majka i žena mog kolege hrvatskog viteza Rudija Perešina , a druga je njena kćer također majka dvije prekrasne kćerke Daliborka ( Dacika jer tako ju je Rudi zvao).
A zašto rekoh heroine? Zato što to i zaista jesu . I one i mnoge druge žene i majke koje su prošle takav križni put. Na žalost u ratu je takvih sudbina veliki broj. Ja ću samo o njima , jer njih znam , jer znam jako dobro kroz što su prošle , jer je njihov suprug i otac bio moj kolega , moj prijatelj ,moj zapovjednik eskadrile i moj susjed Rudi. Vrt do vrta , dijele nas čempresi , a od balkona do balkona 10 metara.
Danas sam presretan i tužan u isto vrijeme . O sreći ću . Onaj tko danas nije bio na trgu ispred zgrade MORH propustio je puno. Rudijev avion vraćen je tamo gdje i pripada. Vraćen je narodu kojem je pripadao Rudi , vraćen je jer to ne zaslužuje samo onaj koji je učinio to herojsko djelo , vraćen je jer to zaslužuju i svi oni koji se kao i naš Rudi nisu vratili svojim majkama , ženama i djeci.
Rekoh propustili ste puno . Tu ne mislim da ste propustili ceremoniju otkrivanja aviona, ne mislim ni na avion kojeg možete vidjeti kad hoćete, mislim na govor koji je održala kćer poginulog viteza Perešina . E to ste propustili , jer to je nešto neponovljivo . Bio sam tamo i gledao sam je. I nisam vidio nju . Vidio sam Rudija . Bio sam tamo i slušao sam je. I nisam čuo nju. Čuo sam Rudija . Smireno , staloženo, samouvjereno , sigurno . Riječ po riječ izlazile su iz usta . Rečenica za rečenicom , a svaka riječ , svaka rečenica pogađa i dira ti srce . Tako je govorila kćer pilota, tako je govorila kćer hrvatskog viteza , takva je Dacika , takav je bio njen tata , takav je bio naš Kajče. Rekla je da joj srce treperi , da je uzbuđena , ali to nitko primijetio nije. Upravo onako kakav je bio Rudi kada smo otišli na njegovu zadnju zadaću . Rekao je idemo dečki. I otišli smo . U kišu , u nemoguće , ali otišli smo zbog onih koji su činili nemoguće , zbog junaka gardijskih brigada , zbog policije , zbog hrabrih domobrana , zbog svih koji se vratiti neće . Nije se vratio ni njen tata , a pokušajte zamisliti kako je djetetu kad čeka da sazna istinu . I kako se osjeća kad ta agonija toliko traje . A danas ovako čvrsta , snažna , ponosna. Danas je i Rudi bio sa njom jer ja drugo objašnjenje nemam. Moja heroina . I točka.

A Ljerka , supruga heroja , Dacikina mama , slutite li uopće kroz što je ona prošla. Znam da slutite ali ja si to ne mogu ni zamislit . Koja je to majka , koja je to žena. Eto ispričati ću priču jer mi došlo , nek se ljuti.
Godina je 97. Ljeto. Saznali smo Rudijevu sudbinu i idemo po njega. Idemo na razmjenu. Mrtvog za žive i mrtve. U ustima mi gorčina i danas. Ljerka me zamolila da idem sa njom. Odlazimo u Gradišku . Razmjena će biti na mostu iznad rijeke Save između dvije Gradiške. Sa nama su i ljudi koji te poslove obavljaju , liječnik, policija...
Dolazimo tamo , naravno sve se razvlači . Traje to, gledam Ljerku , u ruci krunica , bezgranična hrabrost, odlučnost ,staloženost, smirenost. Govori mi “ samo da ga vratim doma”, a meni srce u grlu , trudim se biti normalan . Bojim se da mi ne ide to , ali se trudim. Na sredini mosta šator , dvije strane koje su jučer ratovale . Mi sjedimo u nekoj prostoriji , Ljerka prebire krunicu po prstima , čvrsta kao brački kamen , dođe mi da vrisnem “ pa odakle ti hrabrost ženo , od čega si sazdana” -ali takva je , to je žena viteza, to je Dacikina mama , to je Ljerka.
Dolaze po nas , donijeli su posmrtne ostatke u šator na mostu , trebamo otići pogledati. Ljerka mi kaže idi prvo ti pa...... a ja ću .... Odlazim do šatora , ulazim ,poznati ostatci anti g odijela ...... zubi , njegov šeretski osmjeh i njegovi zubi koje ne zaboravljaš.....To je naš Kajče , ne dvojim , molim liječnika one druge strane da prekrije salvetom .... da se vide samo zubi , Ljerka je radila kod nas u stomatološkoj i znam da će prepoznati.... Odlazimo nazad , ona me gleda u oči i kažem ... koja je to osoba , drži krunicu i ne trepće , odlazimo sad skupa da se i ona uvjeri . Rekoh samo nešto što nisam ni trebao jer sam sa heroinom. Rekoh “ budi hrabra pokaži im kakva si ti .. jer gleda nas druga strana “. Moje su riječi bile suvišne, jer to je Ljerka , majka Dacike , supruga pilota. Imao sam osjećaj da lebdim dok smo hodali mostom , nikada doći , pred šatorom onako hrabro , jasno , ne dvosmisleno “ sama ću , ne brini”. Rekoh onako bez veze , suvišno “budi hrabra” , a u sebi zahvalih što ne moram biti sa njom .
Sve je trajalo koju minutu , a meni je prolazila vječnost. Izašla je heroina vani i još jednom se oprostila , zahvalila se Bogu rekavši “ samo da nam ga daju da ide sa nama doma da se ne vratim bez njega”. Naravno bilo je i tada komplikacija ali vratili smo se sa Rudijem. Eto to je moja heroina Ljerka . Obje . I Ljerka i Dacika.
Još jednom .....propustili ste kako govori kćer pilota, viteza , junaka.
Kajče danas si i ti ponosan na svoje heroine , počivaj u vječnosti ili leti nebesima sa svim našim kolegama