Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, koji se po naputku Europskog parlamenta obilježava svake godine 23. kolovoza u Hrvatskoj, naravno, služi isključivo upozoravanju na žrtve jugoslavenskog komunističkog režima. Kao i kad je svojevremeno Hrvatski sabor osnovao Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja se uglavnom bavila razdobljem poraća (dakle, partizanima kao počiniteljima), a nimalo razdobljem rata (dakle, žrtvama ustaškog režima). Što se tiče samog 23. kolovoza, datum je izabran kao podsjetnik na sporazum o prijateljstvu i podjeli interesnih sfera potpisan između Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza (1939.), koji je po mišljenju europskih parlamentaraca “otvorio put za izbijanje Drugog svjetskog rata”.

Inače, cijela atmosfera oko spomenutog dana sjećanja, kao i brojne parlamentarne rezolucije donesene tim povodom bile su evidentno i izrazito antisovjetske i antiruske. I dok odgovornost Moskve za zločine, prije svega prema vlastitom stanovništvu prije i nakon Drugog svjetskog rata, nimalo ne dovodim u pitanje, svesti Pakt Ribbentrop - Molotov na glavni povod početku rata je primjer ne samo ideologiziranog i tendencioznog pristupa prošlosti, nego je i činjenično krajnje problematičan. Da, ako pitate Estonce, Litvance, Latvijce i Poljake, njihova sudbina nakon 23. kolovoza 1939. postaje iz dana u dan sve tragičnija. Isto tako, nije nimalo čudno da su ovaj datum kao trenutak kad je “otvoren put ratu” objeručke prihvatili parlamentarci iz Zapadne Europe. Jer u protivnom bi svatko mogao postaviti pitanje što je s popuštanjem Britanaca i Francuza Adolfu Hitleru (i Benitu Mussoliniju), koje je započelo godinama prije potpisivanja spomenutog pakta? Što je sa svim upozorenjima iz Moskve i prijedlozima za stvaranje antihitlerovske koalicije koja bi spriječila imperijalističke ambicije Nijemaca, a koji su odbijani u Londonu i Parizu?

Pa nije Staljin zažmirio na upad Hitlerovih trupa u Porajnje, Austriju i Čehoslovačku, te Mussolinijevih u Etiopiju (Abesiniju), nego premijeri Francuske i Velike Britanije. No Europski parlament je rekao svoje i doista sve žrtve svih režima, posebno one nevine, zaslužuju da im se pristupa s pijetetom. Međutim, činjenica da jugoslavenski komunistički režim prvih nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata možemo smatrati staljinističkim nipošto ne znači da je ostalih četrdeset godina situacija u Jugoslaviji bila identična onoj u Bugarskoj, SSSR-u, Rumunjskoj, Albaniji ili Čehoslovačkoj. I upravo toga su bili svjesni u Europskom parlamentu kad su u jednoj od preporuka naglasili da “svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji”. I upravo se ta preporuka u Hrvatskoj, naravno, ignorira. A to nije jedina preporuka kojom se bivše komunističke države pozivaju da ulože financijska sredstva i resurse u istraživanje komunističkog perioda vlastite prošlosti.

Međutim, umjesto znanstveno utemeljenih istraživanja “našeg slučaja” u Hrvatskoj, i dalje prevladavaju ideološki motivirani obračuni i površna uspoređivanja s društveno-političkim teorijama i praksama drugih europskih država. A kad sam već spomenuo tih nekoliko najmračnijih godina jugoslavenskog komunizma, zanimljivo je da su za Franju Tuđmana, osnivača HDZ-a i prvog predsjednika demokratske Hrvatske, upravo one predstavljale period konstantnog napredovanja u karijeri. Da, naravno da je znao Tuđman za ubijanja po “križnim putevima”, ubijanja svećenika i suđenje Stepincu, za Goli otok i sudbinu tzv. IB-ovaca, i da je znao da su za sve to odgovorni njegovi politički i vojni drugovi.

Ali ga sve to nije smetalo da ostane vjeran i lojalan Komunističkoj partiji, JNA, Jugoslaviji i, naravno, Titu. Kako njega, tako ni nekolicinu ostalih osnivača HDZ-a, poput Janka Bobetka, Josipa Manolića ili Josipa Boljkovca. Iskoristimo 23. kolovoza, ali i svaki drugi dan u godini, da se prisjetimo zločina koji su bili motivirani nacionalnim, ideološkim, vjerskim ili rasnim razlozima. Bez obzira na to tko ih je i kad počinio. Prisjetimo se svih režima koji društvu i pojedincu nisu donijeli ništa osim patnje i stradanja. Neka nam taj dan bude jedan u nizu podsjetnika da demokracija, sloboda i mir nisu vrijednosti koje se same po sebi podrazumijevaju. Naprotiv, duga povijest ljudskog roda uči nas da su te vrijednosti iznimka, a ne pravilo u međuljudskim odnosima. A kako izgleda alternativa? Volio bih kad bismo po odgovore morali ići isključivo u prošlost, a ne ih, kako stvari stoje, očekivati i u ne tako dalekoj budućnosti.

Iskoristimo 23. kolovoza, ali i svaki drugi dan u godini, da se prisjetimo zločina koji su bili motivirani nacionalnim, ideološkim, vjerskim ili rasnim razlozima