Početkom siječnja 1972. veći dio hrvatskog republičkog vodstva već bio uklonjen s položaja. Mnogi su već u prosincu 1991. uhićeni a velika akcija je ostavljena za 11. siječnja. Tada je deset sudionika Hrvatskog proljeća a to su bili Franjo Tuđman, Marko Veselica, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević-Bakulić, Ante Glibota, Zvonimir Komarica i Ante Bačić policija uhitila prema popisu koji je pažljivo sastavila tadašnja policijsko-politička vrhuška.
Oni su svi bili vezani za djelatnost Matice Hrvatske, tada optužene da je glavno sjedište kontrarevolucije. U njihovim stanovima provedena je višesatna premetačina. No u domovima uhićenika nisu pronašli ono što su tražili - dokumente o zavjeri protiv države ili špijunaži za strane sile.
Uhićenja su bila samo posljedica Titove odluke o ugušenju pokreta Hrvatskog proljeća, koja je donesena krajem prethodne godine.
Izmišljeni politički zločini
Uhićeni uglednici uskoro su privedeni pred sud. Tamo ih se teretilo za izmišljene političke zločine. Optužili su ih za nacionalizam, kontrarevolucionarstvo i separatizam te nasilno obaranje sustava.
No to nisu bila jedina uhićenja. Uskoro su uslijedila uhićenja i stotine drugih hrvatskih domoljuba. Tisuće su ostale bez posla, a velik broj Hrvata napustio je zemlju i otišao u emigraciju jer pod stalnom policijskom represijom nisu mogli više osigurati sebi i svojoj obitelji normalan život u svojoj zemlji.
Nešto poslije uhićeni su i Ante Todorić (direktor "Agro-kombinata"), Mate Gabrić (direktor "Oriolika"), Ante Marin (direktor "Školske knjige"), te mnogi drugi izvan Zagreba...
Najistaknutiji hrvatski časnici u JNA su smijenjeni ili zatvarani kao general Vlado Mutak uhićen u prosincu 1971. i osuđen na četiri godine zatvora, narodni heroj Ivan Rukavina, Šime Ivas, Janko Bobetko i brojni drugi.