Jednog vrućeg ljetnog popodneva u lipnju 1991. Osječani su svoj dan provodili kao i svaki drugi. Obučeni u laganu ljetnu odjeću šetali su Vukovarskom ulicom, dolazili su s posla, šetali s prijateljima, vozili se u automobilima i autobusima. Nisu ni očekivali da će im se taj dan u potpunosti promijeniti.
Nekoliko minuta kasnije vidjeli su u daljini tenkove koji su im se brzo približavali i gazili sve pred sobom. JNA je na osječke ulice tada izvela tenkove. Htjeli su pokazati da od njih jačih nema. Građani su bili zatečeni, vidjeli su svu štetu i razor koji se događa ispred njih, uzeli su kamenje i boce, što god su imali u rukama, i gađali tenkove kako bi, barem na neki način, pokazali svoj otpor i pokušali ih barem malo usporiti.
Dok su mnogi u šoku nepomični i bez riječi gledali olupine automobila koje su tenkovi nemilosrdno zgazili i ostavljali iza sebe, pored njih je projurio maleni crveni Fićo, naglo se zaustavio uz zvuk škripanja guma samo nekoliko metara ispred tenka. Uzvišene glave i hrabrog stava tada je iz crvenog Fiće izašao Branko Breškić, visoki kuštravi i brkati mladić u kratkim bijelim hlačama, crnoj majici i sandalama.
Zaustavio se Branko samo na tren. Kao David Golijata htio je veliko čudovište pogledati ravno u oči, prije nego je lagano odšetao. U tenku T-55 tada je bio Josip Ilić, Hrvat iz jednog mjesta kraj Županje, a u Osijeku služio vojni rok. Mladić je samo izvršavao naredbu. Zapovjednik mu je u leđa uperio pištolj i zaderao se 'Po gasu!'. Ilić nije imao druge mogućnosti nego uništiti crvenog 'mališana'. Tenk se tada u punoj brzini zabio u limenog ljubimca, odgurao ga nekoliko metara pa potpuno smrskao. Kako bi Branko imao jednu uspomenu na svog Fiću, vratio se do olupine i uzeo jedan komad.
Ovaj hrabri čin zabilježile su kamere, a te snimke proširile su se cijelim svijetom. Branko je tada htio pokazati kako neće dopustiti takav razor u svome gradu. Postao je i hrvatski branitelj, nekoliko puta je ranjen, no rat je preživio. Nastradao je 2001. u prometnoj nesreći.
Uskoro je postao osječka legenda, a njegovo hrabro djelo vjerno se prepričava generacijama. U čast Branku u Osijeku je 2011. godine postavljena umjetnička instalacija crvenog Fiće koji gazi tenk. Simbol otpora i Osijeka kao nepokorenog grada.
Njegovu legendu i dalje prepričavaju kćer Željka Breškić Ćurić i sin Branimir Breškić koji godinama prolaze pored spomenika koji ih podsjeća na oca.
- Taj spomenik mi predstavlja sjećanje na moga oca i njegov doprinos u stvaranju Hrvatske. Pokazao je kako i 'običan mali čovjek' može doprinijeti borbi za bolje sutra i suprotstaviti se nepravdi – pričao nam je prije nekoliko godina Branimir.
Kada je Branko svog limenog ljubimca parkirao ispred tenka, Željka je bila tek malena djevojčica, a Branimir se još nije niti rodio. Iako se sami ne sjećaju tog dana, često su tu priču slušali na obiteljskim okupljanjima. Branko se time nije hvalio, no uvijek bi netko drugi taj dan spomenuo.
Prije svega, Branko je tada bio dobar otac, nesebičan, vrijedan i uvijek okružen prijateljima.
- Bio je prije svega dobar otac, koji je puno vremena proveo u igri s nama. Osim toga volio se družiti s prijateljima, bio je nesebičan, uvijek je pomagao kome god je trebalo – opisala nam je Željka 2021. svog tatu heroja.
Koliko je bio dobroćudan govori i činjenica kako se kasnije i sprijateljio s Josipom koji je u tenku pregazio njegovog Fiću. Susreli su se upravo na mjestu gdje je tenk zdrobio taj maleni automobil.
- S obzirom na to da sam bila dijete kada se to sve događalo, ne sjećam se puno detalja. Oni su snimali dokumentarnu emisiju prilikom čega su se upoznali. Znam da su se brzo sprijateljili i da su i nakon završetka snimanja ostali u kontaktu. Otac je bio takav, volio se družiti – rekla je Željka.
Iako su bili vrlo mladi kada su ga izgubili, rado se prisjećaju mnogih veselih uspomena koje su s njim imali. Kada je Branko stradao, Željka je imala tek 11 godina.
- Pamtim naše zajedničke odlaske na more. Osim toga, on je volio često ići na pecanje, a često je volio povesti i mene i braću s njim pa su mi ti izleti drage uspomene – nastavila je Željka.
Na žalost, majka Verica izgubila je bitku s tumorom, otac Branko je stradao u prometnoj nesreći, a brat Krešimir poginuo je nekoliko godina kasnije. Ipak, hrabri Željka i Branimir kroz sve teške trenutke prolaze zajedno. Uvijek su si potpora, a za takav odnos zahvaljuju se svome ocu.
- Tata nas je naučio da dijelimo sve među sobom i pazimo jedni na druge...svaku čokoladu ili bilo što, sestra brat i ja podijelili bi ravnopravno. Ako bi ja na ulici imao problem s nekim, moj brat bi uskakao i obrnuto – ispričao je Branimir.
Iako Željka kaže kako su te 1991. mnogi bili neustrašivi dok su odlazili u rat baš poput njezinog oca, ona i brat budu ponosni i sretni kada se Branka nazove herojem. Svoga oca danas nazivaju i svojim uzorom.
- Činjenica da mi je otac odmah ga čini mojim uzorom. Na žalost, bio sam premlad kada je nastradao, ali u tom vremenu provedenom s njim definitivno je u nas usadio zdrave društvene vrijednosti, moralni kompas, osjećaj za dobro, potrebu da pokažemo inat i reagiramo na nepravdu - sami čin postavljanje Fiće pred tenk to najbolje pokazuje – opisao je Branimir.
Kažu kako će rado o svom ocu pričati svojoj djeci kada za to dođe vrijeme. Željkine djevojčice još su male, ali jedva čeka ispričati im priču o njihovom djedi heroju, a s njom se slaže i Branimir.
- Jednog dana kad budem imao djecu, definitivno ću im pričati o njihovom djedu kao heroju! – rekao je.