Nešto prije 11 sati, kad se počinje dijeliti ručak u bjelovarskoj Pučkoj kuhinji Caritasa župe Sv. Antuna Padovanskog, okupilo se gotovo 30-tak osoba, što je polovica od ukupnog broja korisnika. Vidjevši nepoznatu osobu s fotoaparatom većina je uglavnom okrenula glavu u stranu, osim 56-godišnjeg Joze Topalovića, hrvatskog ratnog vojnog invalida koji je dva puta ranjavan tijekom Domovinskog rata i danas živi od svega 1500 kuna mirovine.
- Nemam se čega sramiti, jer sam cijeli život bio pošten prema svima. Ništa nisam ukrao, nikoga prevario, a nisam ni sudjelovao u privatizacijama. Kao Dragovoljac sam 10. srpnja 1991. godine pristupio policiji i odmah otišao u Pakrac. Nakon toga sam postao sam član A satniji i prošao sva bojišta u Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji te Posavini i bio dva puta ranjavan. Sramiti se može vlast koja nas je u ovolikom broju dovela da nam je jedini obrok u Pučkoj kuhinji – bez dlake na jeziku kazao je ovaj ratni veteran.
Dok smo sjedili za njegovim stolom i kušali čobanac, koji su za srijedu pripremili kuhar Dražen Padović i volonterka Nada Pandurović, Jozo nam je ispričao još ponešto o svom životu. Danas živi sam. Sakupio je 25 godina staža na željeznici, ali nakon Oluje je morao u mirovinu jer nije mogao proći liječničku komisiju u HŽ-u.
Ono što ovdje pojedu većini je i jedini topli obrok u danu. Na popisu korisnika se osim pojedinaca, a to su većinom ljudi od 50 pa do 80 godina starosti, nalaze se i cijele obitelji. Tako nam je jedna korisnica, koja je došla umjesto supruga koji je trenutno bolestan, kazala da nosi hranu za svoju obitelj u kojoj je i dvoje malodobne djece, ali i za susjeda koji je samohrani otac i ima sina u srednjoj školi. On nije mogao doći jer se razbolio, a djecu je sram.
Zadnjih nekoliko godina u pučku kuhinju dolazi 60-godišnji muškarac kojega su, kako nam je rekao kuhar, svi izvarali te sada živi u 12 kilometara udaljenom Višnjevcu, u potleušici od 1000 kuna.
- On krene poslije osam sati jer mu treba dva i pol sata da bi stigao do nas i pojeo ručak. Poslije toga pješači još toliko da bi stigao doma. Za topli obrok koji nas košta 20-tak kuna taj čovjek dnevno bez obzira na vrijeme hoda pet sati - nadovezala se na priču volonterka, Nada Pandurović.
Nada kaže da dolazi tri puta tjedno jer je to jedini način da pomogne tim nesretnim ljudima koji su, kako je istaknula, svi od reda velike poštenjačine, ali se životna sudbina poigrala s njima.
Padović, koji dvije godine radi kao kuhar i koji je prije toga radio na Jadranu, kaže kako se on i njegova pomoćnica nastoje što više približiti svojim korisnicima. Žele im dati do znanja da se nemaju čega sramiti jer svatko može doći u njihovu poziciju.
Hrana je ukusna, u to smo se uvjerili i sami. Namirnice se kupuju od domaćih OPG-ovaca. Dnevno se pojede gotovo 40 štruca kruha i 200-tinjak peciva što se, kao i keksi ili voće koje dobiju uz obrok, nabavlja putem donacija. Grad Bjelovar godišnje sufinancira pučku kuhinju s 250.000 kuna.
Nažalost, kako je rekao kuhar Padović, da je kapacitet pučke kuhinje i dvostruko veći sigurno ne bi svima osigurali topli obrok jer je sirotinje sve više.